Vinko Jelovac (71) bio je zlatna rezerva hrvatske petorke koja je 1970. osvojila naslov prvaka svijeta pod zastavom SFRJ. No ovaj robusni centar bio je puno više od šestog igrača.
Štoviše, rekorder je prvenstava bivše zajedničke države po broju postignutih koševa te treći kad je riječ o broju odigranih utakmica za jugoslavensku reprezentaciju.
Vinka smo pozivom zatekli u Los Angelesu gdje boravi kod kćeri.
– Kći ovdje živi i radi kao modna dizajnerica i ja kod nje obično provedem dva i pol, tri zimska mjeseca no sada sam ostao pet mjeseci zbog koronavirusa. Kći mi je raritet nastao raspadom SFRJ pa ima američku, hrvatsku, slovensku i srpsku putovnicu jer je moja supruga iz Beograda, a ona se ondje i rodila.
Zabio 53 koša protiv Zadra
A stalna baza mu je Vrsar gdje se i dalje bavi proizvodnjom autohtone istarske rakije biske.
– Imam svoj voćnjak i destileriju, a biska se pravi tako da se rakiji dodaju listovi bijele imele koji se beru u svibnju pa ću ove godine to preskočiti.
Svojedobno se bavio i građevinarstvom.
– Gradili smo apartmane, no taj sam dio priče okončao prije pet-šest godina.
Otkako je napustio trenerski posao, a posljednji angažman bio mu je onaj vrlo kratki u Splitu, Vinko nije ušao u košarkašku dvoranu.
– Od tada živim povučeno jer u karijeri sam bio dosta izložen javnosti i kojekakvim stresovima.
Dok je bio trener izraelske svetinje Makabija, stresa mu nije nedostajalo.
– To nije klub, već institucija. Ja sam naslijedio stožer svog prethodnika Zvike Sherfa koji mi nije bio lojalan. Plan je bio drugu sezonu jurišati na europski naslov, no oni su se odlučili za mog pomoćnika Yorama Harusha koji je cijelu zimu radio meni iza leđa, a na koncu su ga smijenili nakon dva mjeseca.
Uslijedio je angažman u Ciboni.
– Cibona je moj jedini neuspjeh u trenerskoj karijeri. Do Nove godine blistali smo i s takvom formom mogli smo se vinuti u euroligaški vrh, no onda je došla reprezentativna pauza i ja sam na 20 dana ostao bez svojih najboljih igrača, a Amerikanac je bio pušten da ode kući.
Kada su se svi vratili, ispali smo iz forme i izgubili tri euroligaške utakmice u nizu, od toga dvije gostujuće pa je tijekom jedne utakmice, u poluvremenu, za šankom klupskog bifea predsjednik kluba Šutalo rekao da više nisam trener kluba. Čuvši to, ja sam odmah nakon utakmice otišao u Ljubljanu i više se nisam vratio.
Kao trener, Jelovac je za Amerikance znao reći da su Šumadinci.
– To je bilo iz zafrkancije, od milja. Premda sam ja s Amerikancima uvijek imao problema, nisam imao ništa protiv njih. Tadašnji Cibonin Amerikanac Chucky Atkins bio je naš najskuplji prvotimac, igrač briljantne tehnike, koji nije htio igrati maksimalno u obrani. Iako je kasnije igrao za Lakerse, on je zapravo imao ćuka u glavi i na lagan je način htio doći do para.
Kako njemu do kruha sa sedam kora više nije bilo stalo, Jelovac je potpuno napustio košarku.
– Prije te sezone direktoru Miličeviću rekao sam da me pusti da radim do kraja sezone jer Cibonu želim učiniti prvakom Europe, a ako ne uspijem napustit ću košarku za sva vremena. Nakon otkaza ja sam otišao iz košarke. No, ne žalim za takvom odlukom jer imao sam 50 godina i proveo 35 godina u košarci, među njima i 15 trenerskih godina i to je bilo dosta. Nakon toga više nikad nisam otišao na košarkašku utakmicu, a neću to ni učiniti.
Daleko najveći dio od tih 20 igračkih godina Vinko je proveo igrajući za ljubljansku Olimpiju pa danas ima i slovensku putovnicu. A kad je već tako, za koga navija kada jedni protiv drugih igraju Hrvati i Slovenci?
– To su me pitali uoči Eurobasketa 2013. u Sloveniji i ja sam onda izjavio da navijam za Sloveniju. Ja jesam Hrvat, rođen u Hrvatskoj, no igrački sam se afirmirao i potvrdio u Sloveniji.
Igrajući za zmajčeke, Vinko je postao igrač s najviše postignutih koševa u povijesti Prvenstva SFRJ. Zabio je 7351 koš, više i od fenomenalnog strijelca Dalipagića.
– Moram biti pošten pa reći da sam ja najviše koševa postigao zato što su Dalipagić i Kićanović otišli u inozemstvo, pa sam imao više prvoligaških sezona od njih.
U svojoj posljednjoj utakmici, a igrao ju je u Zadru protiv Zadra, zabio je 53 koša.
– Zoran Slavnić poslije me godinama zafrkavao da sam ja jedini čovjek koji je zabio 53 koša i završio karijeru. Poslije sam se kao trener znao šaliti s nekim svojim igračima da sam u jednoj utakmici zabio više koševa no oni cijelu zimu.
Po broju utakmica odigranih za SFRJ (240), Jelovac je treći iza Ćosića (303) i Dalipagića (243), a kaže da se u reprezentaciji najbolje osjećao kada je izbornik bio Mirko Novosel.
– Uvijek su me pitali tko je bio bolji trener, Nikolić, Žeravica ili Novosel, a ja taj odgovor nisam našao sve dok ja nisam postao trener. Igrački potencijal kojim raspolaže najbolje od svih koristio je Mirko Novosel. U tome je bio neprikosnoven.
Mirko je znao trpjeti igrače visoke klase kojima je davao slobodu kreacije. Takvi igrači znaju biti ćudljivi, no kada je situacija “biti ili ne biti”, oni su ti koji odlučuju.
Titov sat nisam nikad nosio
A u toj momčadi svjetskih prvaka iz 1970. igrači koji odlučuju bili su Ćosić, Skansi, Plećaš...
– Tada se igralo za zastavu, a danas se igra za lovu. Mi smo bili željni sportske slave i trenirali smo vrlo motivirano, kao da smo ne znam koliko plaćeni. To svjetsko zlato u financijskom smislu nije mi ništa donijelo osim popularnosti na račun koje smo jako dobro živjeli. Sjećam se jednog posjeta vrtiću gdje sam ostao šokiran kada sam vidio da djeca od 4-5 godina znaju tko sam.
Kaže da je, tih 70-ih, igranjem košarke ipak uspio nešto steći.
– Ja sam u bivšoj Jugoslaviji vjerojatno stekao najviše. Nisam bio najbolji, ali igrao sam u Sloveniji i jedini sam igrač u bivšoj SFRJ koji je dobio stan u privatno vlasništvo, a potom i lokal. Za to vrijeme bilo je to gotovo nevjerojatno.
Kao i svi njegovi suigrači, i on pamti odlazak kod predsjednika Tita nakon osvajanja SP-a 1970.
– Više puta sam bio kod Tita jer mi smo tada bili redovito proglašavani momčadi godine. Sjećam se samo jedne godine kada su ispred nas bili rukometaši jer su bili olimpijski pobjednici, a mi nismo osvojili medalju. Za svjetsko zlato u Ljubljani svi smo dobili Schaffhausen, zlatan sat s Titovim potpisom koji nikad nisam nosio jer sam uvijek ima neke druge satove.
Kada sam jednom igrao za selekciju Europe, a bili su sa mnom i Ćosić, Šolman i Tvrdić, dobio sam Rolex. Kako se meni više svidio model koji je dobio Ćosić, zamijenili smo se i ja sam taj sat nosio sve do prije 7-8 godina kada mi je nestao na plaži u meksičkom Cancunu. Odonda i ne nosim sat.
Kad mu već tadašnji predsjednik Cibone nije ostao u lijepom sjećanju, tko od igrača jest?
– Silno borbeni Krstić i Joke Vranković kojima, i kada pogriješe, nisi mogao prigovoriti. A razočarao me Josip Sesar. Pa ja sam u njemu vidio bijelog Jordana podredivši mu momčad. U igru sam ga uvodio kada prođe ona prva makljaža kako bi njegova briljantna tehnika i igračka elegancija došli do izražaja.
Čak sam na treningu na njega stavljao igrače koji ga neće ozlijediti, a sudio sam mu na treningu tako da ne dolazi u nezgodne situacije. Nažalost, Sesar nije realizirao sav svoj talent, a mogao je biti višestruko bolji igrač od Giričeka koji se s njim nije mogao usporediti po talentu, ali je uz iznimne radne navike i jaku volju postao NBA igrač. Dojma sam da je upravo Sesar bio najsretniji što odlazim.
Po meni jedan od najboljih trenera Cibone!