Blaženko Lacković, legendarni hrvatski rukometaš, dočekao nas je u Hamburgu, kako je sam rekao, na jednoj od najljepših terasa u gradu. Lac je u njemačkoj već dvadesetu godinu. Sad već daleke 2004. godine došao je u Flensburg, a u Hamburgu je od 2008. godine. Imao je tek jednu kratku epizodu u Vardaru i Kielu, da bi se vratio u Hamburg 2017. godine.
Slično je bilo 2009. godine
– I da nema Europskog nogometnog prvenstva ostao bih u Hamburgu do 17. srpnja. Naime, do tada djeci traje škola. Ovako se sve super poklopilo da je hrvatska reprezentacija igrala prvo u Berlinu i sada u mom Hamburgu. Da, bio sam i na utakmici protiv Španjolske. Moram priznati da je osjećaj bio sjajan. Prvo smo se okupili u centru Berlina, odakle smo zajedno krenuli prema olimpijskom stadionu. Sama atmosfera bila je dobra dok nismo primili prvi, pa drugi pogodak. Onda se euforija malo stišala. Nešto se slično dogodilo u finalu Svjetskog prvenstva u rukometu 2009. godine, kada je 20.000 ljudi u zagrebačkoj Areni navijalo, a kada su Francuzi poveli s tri, četiri pogotka sve je naglo utihnulo. Što se tiče same utakmice protiv Španjolaca, puno sam i osobno takvih odigrao – kao dobar si, a suparniku sve ulazi u mrežu. Da smo barem zabili jednu od brojnih prilika, sve bi možda drugačije završilo. Mislim da ne treba sad na ovaj poraz gledati kao na veliku tragediju. Pa čak i da ispadnemo u prvom krugu ova reprezentacija toliko je dobroga napravila da im nemate što zamjeriti. Ali, ništa nije gotovo. Idemo korak po korak. Idemo danas pobijediti Albaniju pa će sve biti puno lakše.
GALERIJA Modrić je bio potpuno utučen nakon poraza. Kapetana vatrenih dugo nismo vidjeli ovakvog
Kako ste došli do ulaznica?
– Snašao sam se.
Sigurno vam se javilo puno prijatelja koji su krenuli u Hamburg?
– Jako puno, neću se sa svima ni stići vidjeti.
Nije prvi put da ste uživo gledati hrvatsku nogometnu reprezentaciju?
– Nije, gledao sam neke utakmice dok sam igrao za Zagreb. Ali, uvijek sam imao svoje utakmice pa se nikad nije stiglo.
U Hamburgu živi puno Hrvata?
– Ne tako puno kao u Münchenu, Stuttgartu, Frankfurtu ili Berlinu, ali ih ima dosta. Ima mnogo naših restorana, klubova, imamo crkvu i svake nedjelje cijela moja obitelj ide na misu. Što se tiče naših sportaša najveći su trag u Hamburgu ostavili nogometaši Olić, Petrić i Klasnić, koji je doduše igrao za St. Pauli. Nažalost, Mario Vušković zbog suspenzije trenutno ne može igrati. Danas je tu samo rukometaš Severec.
Rukometaši Hamburga ipak su postigli veće rezultate nego nogometaši. Primjerice, rukometaši su osvojili Ligu prvaka, i to s vama u rosteru?
– Da, ali nogomet je u gradu i dalje sport broj jedan. Hamburg je ove sezone u Drugoj ligi imao 57.000 gledatelja na svakoj domaćoj utakmici. Nažalost, ni ove godine nisu uspjeli izboriti Bundes ligu. Ispred njih su bili St. Pauli, Kiel i Fortuna iz Düsseldorfa. Mislim da je ove sezone na utakmicama Druge lige bila veća posjećenost nego na utakmica Bundeslige. Uz Hamburg, velik broj gledatelja imali su Hannover, Hertha i Schalke. Druga njemačka liga po kvaliteti je odmah iza liga petice.
Što se tiče rukometa, Hamburg je sezonu završio na devetom mjestu.
– Mi smo prezadovoljni sezonom, iza nas su ostali klubovi koji imaju puno veže budžete. Napredujemo polako, ali sigurno. Još do prije nekoliko godina igrali smo u Trećoj ligi. Naše ambicije sljedeće sezone rastu i pokušat ćemo izboriti jedan od europskih kupova, ako ne sljedeće sezone, onda za dvije-tri godine sigurno. A hoću li ja to dočekati na klupi Hamburga, ne znam. Znam samo da ću i sljedeće sezone biti pomoćni trener.
Doista, već ste dugo u Njemačkoj?
– Dugo sam jer mi je tu zaista dobro. Ne samo u klubu već i u gradu. Djeca mi ovdje idu u školu, supruga Nikolina vodi naš Muzej iluzija. Ali, iskreno ću reći, razmišljam o povratku u Hrvatsku. I to jako brzo. Možda za dvije godine najduže. U Hrvatskoj su mi ostali svi, jednostavno mi to nedostaje. Sin Luka trenutno ide u osmi, a kći Ika u četvrti razred osnovne škole. Jasno je i meni, a i njima da će onda školovanje nastaviti u Hrvatskoj. Djeca obožavaju Hrvatsku, obožavaju bake i djedove, obožavaju naše more. Neće biti jednostavno, ali uz našu podršku sve će biti lakše.
GALERIJA Ova poznata lica pratila su vatrene s tribina stadiona u Berlinu
Hrvatsku rukometnu reprezentaciju uskoro čeka nastup na Olimpijskim igrama. Zadnju medalju na igrama osvojili smo prije 12 godina, u Londonu. Što možemo očekivati u Parizu?
– Dobro poznajem rad Dagura Sigurdssona, novog izbornika Hrvatske. Gdje god je radio napravio je dobar rezultat. Siguran sam da će probuditi tu neku našu energiju. Imamo dobru reprezentaciju, kombinaciju mladih i starijih igrača. Po kvaliteti smo među osam, devet reprezentacija. Dakle, možemo uzeti medalju, a možemo završiti natjecanje u skupini. Sve ovisi o tome hoćemo li biti zdravi, kako će Duvnjak biti raspoložen, kako će nam braniti vratari. Problem je što na Igrama može igrati samo 14 igrača.
Leipzig ću preskočiti
Duvnjak vam je blizu, stignete li se družiti?
– Da, čujemo se i vidimo se. Put do Kiela brži je nego iz Kiela u Hamburg. Dule ima puno više utakmica od mene, ima i troje djece s kojima se bavi. Tako da imam sigurno puno više vremena od njega, pa kad se ulovimo, ulovimo se.
Idete li poslije Hamburga i u Leipzig?
– Ne, tu utakmicu uživo ću preskočiti. Mogu se samo nadati da ću pogledati barem još jednu, onu u osmini finala. Ali, još je daleko ta osmina finala, idemo mi prvo danas pobijediti Albaniju – zaključio je Lacković.
VIDEO Dominik Livaković drugi je najmlađi vratarski debitant, a istaknuo se svojim obranama jedanaesteraca