Ako ste košarkaški zaljubljenik, onda vam je razgovor sa Željkom Obradovićem uvijek zadovoljstvo. Ne samo što je riječ o najtrofejnijem klupskom treneru (deveterostruki je prvak Europe) već i zato što je, sukladno tome, prava riznica znanja, ali je poseban i po svojoj osobnosti.
Tužan sam zbog Brčića
Za vrijeme gostovanja njegova Partizana kod Cibone, spremno se odazvao našoj molbi i pritom nas pomalo iznenadio. Naime, kada smo ustvrdili da mu zasigurno nije mrsko doći u grad u kojem je davnih dana služio vojsku, na to je sjetno odgovorio:
- Ovaj put sam sjetan jer je prošle godine, neposredno prije naše zagrebačke utakmice s Cibonom, umro moj dobar prijatelj, akademski slikar Damir Brčić i to me pogodilo. I sada ću se naći s ljudima iz tog društva koje je uvijek dolazilo na moje utakmice, bez obzira na to gdje smo igrali, recimo i u Split ili Zadar. A koju godinu prije toga otišao je i košarkaški trener Boško Božić - Pepsi s kojim sam također bio blizak.
Premda je Obradović svojom karizmom vratio sponzore i navijače, što se vidi i po rekordnih 10.500 Partizanovih pretplatnika, ne želi prisvajati te zasluge.
- Ne treba to pripisivati samo meni. Partizan je poznat po tome da ima odane navijače, čak se priča i da smo blizu 11 tisuća godišnjih ulaznica. A kada je tako, to stalno morate imati u glavi i morate se truditi da u svakom trenutku dajete najviše što možete.
Nakon što ste vratili Partizan u Euroligu, što vam je sljedeći cilj?
- Ostati što dulje u Euroligi i pokušati steći status redovitog člana. Odlučili smo se za to da priliku dajemo mladim igračima, pri čemu treba imati na umu da je Euroliga posve drukčije natjecanje od Eurokupa jer je ritam nastupanja drukčiji i traži brojan sastav. Kada pogledate euroligaše, nema momčadi koja nema 15 do 18 igrača.
S obzirom na trenerski staž od 30 godina i životnu dob (62), znači li vaš povratak u Partizan da želite trenersku karijeru završiti u svojoj zemlji?
- Jako volim Partizan i kada smo se dogovarali, a bio je to usmeni dogovor, rekao sam tri godine jer to je neko normalno razdoblje da se nešto znakovito napravi. U sportu se proširila priča da ste dobri onoliko koliko vam je bila dobra posljednja utakmica, što nije istina, no ljudi su nestrpljivi i tako sude. Sretan sam što sam se vratio u Srbiju, a ispunjava me i to što u regionalnoj ligi imam dosta prijatelja u svim gradovima u koje putujemo. Nakon 28 godina inozemstva, vratio sam se u Beograd i uživam u svakom trenutku, uz sve što trenerski posao traži, a on traži dosta od čovjeka.
Kao čovjeku koji živi za košarku i koji iz igračkih dana pamti koliko su nekad jaki bili Cibona, Split i Zadar, bude li vam žao kada vidite na što su spali najjači hrvatski klubovi? Partizan s njima više ne igra derbije.
- Vratimo se na onu tezu da je ondašnja liga bila jedna od najboljih u Europi, a ja bih volio da to bude i ova regionalna liga. Unatoč tome što nije tako, utakmici protiv Cibone pristupio sam kao da je pravi derbi jer poštujem svakog suparnika, svakog trenera i igrača. Neki će reći da je razlog tome što je danas dopušten velik broj stranaca, no reći ću na to da nikad nisam gledao putovnice igrača. Dijelio sam ih isključivo na dobre i loše, a tek onda na stare i mlade. Uostalom, igrač je mlad samo neko vrijeme jer uvijek dolaze još mlađi. U svojim momčadima imao sam dominantne domaće igrače koje nitko nije mogao izgurati iz sastava kao što su Diamantidis u Panathinaikosu ili Jofresa u Joventutu. Nitko nikome ne brani da ne izlazi iz dvorane, da je posvećen košarci.
Kako mu se činilo kada je čuo da je Cibona na rubu propasti?
- Bilo mi je iskreno žao jer ja sport doživljavam kao jedan oblik prijateljstva. Svi mi jedemo isti kruh i svi bismo voljeli jaču ligu i što više sponzora jer bi nam tada svima bilo bolje. U bivšoj državi, Cibona je bila klub za primjer i bilo mi je žao kada sam čuo da je na rubu bankrota. I zato čestitam Aci Petroviću na njegovu zauzimanju za taj klub i pokušaju da prikupi novac za njegov spas.
Ni Partizanu sredinom proteklog desetljeća nisu cvjetale ruže, a spominjala se i mogućnost gašenja.
- Ostoja Mijailović, predsjednik Partizana, izišao je s podatkom da je te 2017., kada je on došao u klub, prihod od svih ulaznica tijekom sezone bio 36 tisuća eura.
A sada se govori o prihodu od milijun i pol do dva milijuna eura.
- Ne znam o koliko je to novca riječ, no bitno je da postoji želja i način da se animiraju ljudi. Daj bože da se takvo što dogodi i Ciboni, Splitu pa i Bosni, recimo.
Ne bih vodio Hrvatsku
S obzirom na to da je Hrvatska u posljednjih pet godina promijenila pet izbornika, što sugerira i da se lutalo, je li itko ispipavao teren za vaš mogući dolazak na čelo hrvatske reprezentacije i biste li se prihvatili tog posla?
- Ne, pitao me to samo jedan novinar iz Splita, no moj je stav da nikad ne bih mogao voditi reprezentaciju neke druge zemlje. Nemoguće je da vodim reprezentaciju druge zemlje protiv Srbije. To ne bih mogao podnijeti. Bilo je raznih saveza koji su me zvali, preko igrača, predsjednika, menadžera, no svima sam odgovarao na isti način.
Kada vidite popis igrača hrvatske reprezentacije, čudi li vas što taj sastav već tri Eurobasketa zaredom ne uspijeva proći osminu finala?
- Svi ti ljudi koji su radili u vašoj reprezentaciji ili oko nje moji su prijatelji, poput Rađe i Stojka, a Mulaomerović im je bio igrač, baš kao i Bogdanović. I ja doista nisam čovjek koji bi to trebao komentirati. U ovom svijetu društvenih mreža svi sve znaju, svi se svime bave, a ja to ne želim činiti.
Obradović i dalje radi s etiketom najboljeg trenera koji nikad nije radio u NBA ligi:
- Ja tih ambicija nemam i ja sam sretan u Europi, no u Europi je puno mojih kolega trenera koji bi to mogli raditi, a nisu dobilli takvu priliku.
>> VIDEO: Goran Vlaović: Nacionalni stadion je veliki problem, Boban je otkrio da se na tome ozbiljno radi
Vama je, od tamo, sve "legendarno" 🤮 I tko ga je uopće zvao, osim vas tanjugovaca....