Iako ima samo 22 godine, dubrovačka tenisačica (sa zagrebačkom adresom) Ana Konjuh već iza sebe ima važne uspjehe: osvojila je turnir u Nottinghamu (2015.), bila u četvrtfinalu US Opena (2016.), u Wimbledonu stigla do četvrtog kola (2017.), nakon čega je stigla i do plasmana karijere – 20. mjesta na WTA listi. Karijera bi joj bila još uspješnija da nema, sada se već može reći, kroničnih problema s desnim laktom. Ipak, Ana se ne predaje, ovih dana intenzivirala je treninge na terenima HTK Zagreba pokraj Hotela Panorame i – usprkos teškoj situaciji zbog epidemije koronavirusa – sprema se za novi povratak.
– Ja sam i planirala povratak krajem travnja, pa se nadam da će se to tad i dogoditi, da pandemija koronavirusa neće dovesti do daljnjeg otkazivanja teniskih turnira. Sad radim ono što kao i ostali jedino i mogu, treniram – kazala nam je na početku razgovora.
Kako vaš lakat podnosi napore?
– Dobro je. Lakat tu i tamo zasmeta, pa ponekad prekinem neke serije udaraca, ali evo zadnji trening odradila sam gotovo 100 posto.
Vidimo na fotografijama objavljenim na Instagramu da dižete čak i utege?
– Ma, da, radim sve što je potrebno. Ponekad u prirodi, na Jarunu, ponekad u teretani. Uglavnom, podnošljivo je, doktori su mi i rekli da će nekih dana više boljeti, nekad manje, ovisno o opterećenju, promjeni vremena... Nastojim naći sredinu, da odradim najviše što mogu, a da ne iritiram lakat previše. I to mi uglavnom uspijeva.
Jahanje konja nije me privuklo
Čak ste četiri puta operirali desni lakat, dva puta u Hrvatskoj, dva puta u SAD-u. Koliko ste ukupno zbog toga pauzirali?
– Pa, ukupno gotovo tri godine. Ovo mi je najdulja pauza, ne igram još od veljače prošle godine.
Jeste li u bilo kojem trenutku pomislili “s tenisom je gotovo, morat ću se baviti nečim drugim”?
– Zasad razmišljam samo o tenisu, nemam plan B. Oduvijek sam se željela baviti tenisom, posvetila sam mu cijeli život, i dat ću sve od sebe da se vratim.
Kako ide suradnja s trenerom Antonijem Veićem?
– S Veićem sam od kraja 2017. godine i dobro se znamo, iako je on neko vrijeme, dok sam se ja oporavljala od operacije, pomogao i Borni Ćoriću. Antonio je fantastičan, imamo super atmosferu, igramo neke igrice da ne bude monotono, pozdravljamo se laktovima... Cijeli tim je izvrstan, a tu moram istaknuti i svojeg sparing-partnera Joška Topića, također bivšeg tenisača.
Što ima novoga u obitelji, kako su vaše sestre, vidimo da ste čak i dvostruka teta?
– Da, moja najstarija sestra Andrea ima dvije djevojčice. Ona je inače na petoj godini ekonomije, jedna je od najboljih studentica i pomaže tati u obiteljskoj firmi. Antonija završava studij medija u Dubrovniku, a Antea je najmlađa, ide u srednju školu i ima konja.
Jeste li i vi jahali tog konja?
– Jesam, dva puta, ali nije me to nešto posebno privuklo.
Kad se budete vraćali turnirima imat ćete zaštićeni renking?
– Da, imam zaštićeni renking – to je 255. mjesto – i moći ću ga koristiti na šest turnira. Šteta što ga nisam dobila na nekoj boljoj poziciji, loš sam tajming izabrala, ha-ha..., ali ozljede i operacije teško je planirati.
Nisam cura od izlazaka
Kako gledate na situaciju u reprezentaciji? Nikako da se pomaknemo s dna?
– Žao mi je što ove godine nisam mogla pomoći, a nije ni Donna bila u stanju doći. Nema u reprezentaciji nikakvih sukoba među igračicama, ja sam dobra sa svima, s Donnom, kao i s Petrom koja, na žalost, ima kroničnih problema s leđima.
Pa, dobro zar se vi ne možete dogovoriti i jedne godine reći: ovaj put se idemo okupiti sve i napokon izvući reprezentaciju iz Euroafričke zone?
– Nismo dosad imale sreće, mučile su nas ozljede, ali mislim da ćemo to u budućnosti učiniti.
Bojite li se vi koronavirusa?
– Ne bih rekla da se bojim, ali nije mi svejedno. Situacija iz dana u dan postaje sve ozbiljnija i mislim da svi zajedno moramo poslušati stručnjake i promijeniti svoje ponašanje i navike. Ne smijemo biti neodgovorni, ni prema sebi ni prema drugima. Ljudi moraju paziti što rade, gdje idu, izbjegavati veće skupine. Znam da i ekonomija pati, ali životi su najvažniji.
Kako ste se vi prilagodili tome?
– Ni prije nisam nešto puno izlazila, pa se moj život i nije nešto posebno promijenio. Odgovara mi da ostanem doma. Nakon što odradim dva do tri treninga, teniska i kondicijska, imam vremena i volje samo pogledati neki film ili malo čitati.
Što čitate?
– Čitam biografske knjige Marije Šarapove i Andrea Agassija. Vrlo su iskrene i – poučne. Možda mi pomognu da ne napravim neke od pogrešaka koje su oni napravili – uz osmijeh je na kraju napomenula Ana.
>>>> Pogledajte kako razgovarati s djecom o koronavirusu
Da nije dobra, ne bi bila 20. na svijetu. Nema joj druge, mora stisnuti zube i boriti se.