Neven Spahija klečao je u tunelu ridajući i roneći suze, bio je na rubu živčanog sloma. Marko Popović divljao je u svlačionici, nisu ga smirila ni dva apaurina, u pola tri ujutro bio je budan kao u podne. - Trenirao sam kao pas tri mjeseca i onda dođu ova trojica i masakriraju nas. Ne znam što su oni radili ta tri mjeseca, ali su me dotukli - govorio je Pop kroz suze.
Je li san laž ako se ne ostvari, je li na kraju Ante Kostelić, čudesni Gips, bio u pravu kad mi je u gluhim zimskim noćima govorio... - Usmjerio sam djecu na skijanje jer u njemu ne postoje suci. Samo staza i štoperica. Ovisite samo o sebi - tvrdio je tada Gips, rukometni zanesenjak koji se potvrdio u nekom sasvim različitom svijetu i sportu.
Hrvatska je u Beogradu bila najjača, prvi i najveći kandidat za zlato. Nadarenost, snaga, zajedništvo momčadi i veliki motiv, sve se poklopilo. Uostalom, uza sve perfidne igre Lamonice, Dovidavičijusa i Drabikovskog, Hrvatsku su u četvrtfinalu na životu održavala dvojica najmlađih, nakon Podgorice deseti i jedanaesti igrač naše reprezentacije, Roko Ukić i Marko Tomas. Obojica bi bili među prvih pet današnjeg europskog prvaka, sto posto. Imali smo sve. I nismo imali ništa. Je li normalno organizirati EP u državi u kojoj prijeti opasnost da gnjevni navijači u slučaju hrvatskog osvajanja zlata sruše dvoranu ne bi li onemogućili intoniranje "Lijepe naše"? Je li normalno da se ta opasnost poklopi s guranjem na SP Španjolske, možda i najslabije reprezentacije među osam najboljih na EP-u, ali logistički potkovane? Je li normalno da Fran Vazquez sedam sekunda prije kraja utakmice napravi namjerni taktički prekršaj na Tomasu, želeći Marka, bez gubitka vremena, odvesti na crtu slobodnih bacanja kako bi Španjolci dobili još jednu priliku, a Drabikovski, koji je bio udaljen samo pola metra, previdi udaranje nogom i guranje u leđa te iznenađenom Španjolcu daruje "zicer" za produžetak?
To je bilo silovanje, to nije bila krađa! Silovanje sporta, košarke, silovanje jedne zemlje od četiri i pol milijuna stanovnika, igranje s karijerama i sudbinama. Zar je sudačko potkradanje Hrvatske jedini melem koji je mogao izvidati rane kolektivne depresije srpske nacije nakon poraza od Francuske? Da, sve je to moguće. Silovali su nas, i taj osjećaj dugo nećemo moći zaboraviti.