Lučić-Baroni: Bježala sam od oca, bilo je to kao u filmu o Bondu

Mirjana Lučić, sada Baroni, ima lijepih uspomena s Australian Opena, tamo je s nepunih 16 godina (15 godina, 10 mjeseci i 21 dan) osvojila naslov u parovima (s Martinom Hingis) i postala najmlađa pobjednica prvog Grand Slam turnira sezone. Osvajala ga je i u konkurenciji juniorki, i to sa samo 14 godina. No, kao seniorka, u pojedinačnoj konkurenciji u Melbourneu nije imala osobitih rezultata. Prvo kolo prošla je samo jednom, i to prije 19 godina (!), ali sada je odlučila popuniti i tu prazninu.

Brine o majci i sestrama

Nakon senzacionalne pobjede nad trećom nositeljicom Agnieszkom Radwanskom, Mikica je jučer otišla korak dalje i u trećem kolu svladala Grkinju Mariju Sakkari, 94. tenisačicu svijeta, sa 3:6, 6:2, 6:3, za 108 minuta igre. Ponovno je Mirjana bila ta o kojoj je sve ovisilo, koja je diktirala ritam. O tome svjedoči i činjenica da je u meču napravila čak 55 neprisiljenih pogrešaka, no i zabila 37 vinera (Sakkari samo sedam).

Tijekom meča žalila se na ozljedu lijeve noge, u jednom trenutku, u završnici prvog seta, prišla je svojoj loži i rekla glasno:

– Ja ne znam kako, kao da igram s jednom nogom.

Nakon meča je objasnila:

– Borila sam se protiv sebe, protiv suparnice, protiv noge. Imala sam prilično problema s kretanjem. Borila sam se i uspjela. Ponosna sam na sebe – rekla je ne želeći otkriti detalje problema s nogom. Samo je dodala:

– Vjerujem da će nakon dana odmora sve biti u redu.

Znali smo i prije da Mikica, poput Ive Karlovića, može pobijediti svakoga na svijetu. To je dokazala i u Melbourneu. Ulaskom u osminu finala osigurala je napredak na WTA listi od 21 mjesta i sada je u poretku “uživo” na 58. poziciji. No, ne mora završiti na tome. Za plasman u četvrtfinale, i svoj najveći rezultat nakon polufinala Wimbledona 1999. godine, Mirjana će se boriti protiv američke kvalifikantice Jannifer Brady, koja je 116. na WTA listi.

Za mnoge je ovo Mirjanino postignuće u Melbourneu bio iznenađenje, za Makaranku hercegovačkih korijena (koja je rođena u Njemačkoj a sada s majkom, dvojicom braće i dvjema sestrama živi u SAD), nije. Jer ona je svjesna svojih velikih mogućnosti. I sada, u 35-oj godini života.

Mikica je jesenas počela suradnju sa Splićaninom Marinom Bradarićem (31) koji joj je novi trener. Iako je on mlađi od nje, ta suradnja očito daje rezultate. A prvi trener joj je bio otac Marinko, s kojim se, kao i ostatak obitelji razišla 1998. godine spektakularnim bijegom iz Zagreba. Često se za Mikicu moglo čuti “da je ostala s ocem, kakva bi to tek karijera bila”, no ona više nije mogla trpjeti torturu strogog oca, koji ju je, prema njezinim riječima, znao tuči čak i cipelom. Bio je, navodno, nasilan i prema ostalim članovima obitelji.

Umjesto toga, 4. srpnja 1998. godine, majka Anđelka je s petero djece pobjegla iz hotelske sobe u Zagrebu te oko dva sata i 30 minuta poslije ponoći potražila utočište izvan grada. Na tajnoj lokaciji ostali su 19 dana čekajući ulazne vize za SAD. Mirjana je otkazala nastup za reprezentaciju u Fed kupu, a njezin je nestanak bio udarna vijest hrvatskih, ali i svjetskih medija. Dana 23. srpnja došli su u zagrebačku zračnu luku, praćeni šestoricom naoružanih muškaraca i odletjeli u New York.

Eh, da nije izgubila 15 godina...

– Izgledalo je kao u filmovima o Jamesu Bondu, osim što se radilo o našim životima – kazala je Mirjana prije nekoliko godina u razgovoru za New York Daily, jednome od malobrojnih intervjua u kojemu se dotaknula te teme.

Potom su dolazile godine prilagodbe na novi način života, odgovornost za egzistenciju ostatka obitelji... Mikica se ipak vratila, ali jedno pitanje ostaje u zraku: a što bi tek bilo da nije izgubila 15 godina karijere?