Na stadionu na kojem je prvi ban hrvatskog nogometa ispisao najljepše stranice svoje karijere, u gradu u kojem se njegova idola Zvonimira Bobana i danas dočekuje kao ikonu, Luka Modrić postao je prvi hrvatski nogometaš koji je dva puta igrao finale LP-a i osvojio naslov prvaka Europe.
Dva naslova ima još i Dario Šimić, no on nije igrao niti jedan finale. Zlatni dečko iz Zadra bez sumnje je najvažniji hrvatski nogometaš 21. stoljeća.
Slavio sa sinčićem
Istina, stoljeće je mlado, ali mogli bismo se načekati da dobijemo igrača s tako bitnom ulogom u najvećem nogometnom klubu svijeta, i to u trofejnoj eri.
Druga europska kruna fenomenalna je najava predstojećeg Eura, a iako nije bio u zapisniku, Mateo Kovačić postao je deseti Hrvat s naslovom klupskog prvaka Europe.
U ruletu jedanaesteraca Real je došao do undecime, jedanaestog naslova prvaka, a ni minutu nakon Ronaldova završnog uboda Modrić je već slavio sa sinčićem novu krunu. Igrači Atletica jedva su dolazili k sebi od tuge, a uoči utakmice jedva su se probijali do utrobe San Sira, euforični navijači trčali su uz autobus lupajući po njemu rukama, a zaneseni djedica umalo je i pogažen pokušavajući uloviti kadar.
Realovci su ukočenih pogleda hodali prema svlačionici, tek je Luka Modrić svrnuo pogled na sliku na zidu.
Onda se ukazao Zidane, opuštenog osmijeha kao da stiže na hollywoodsku premijeru. Pravog frajera nikad nije strah, čak ni kad ga s druge strane čeka najopasniji mogući suparnik, Cholo Simeone koji je dvije godine sanjao trenutak osvete za šokantni lisabonski poraz kad su ga sekunde dijelile od trijumfa.
Sekunde i Sergio Ramos u kombinaciji s Modrićem.
Kulisa za veliki finale, 61. bitku za naslov prvaka Europe bila je spremna – velebni, akustični stadion Meazza, na kojem su u studenom 2014. hrvatski navijači dali sve najbolje i najgore od sebe, dočekao je grlate madridske tifose koji su već sat i pol prije utakmice vodili bitku za premoć. Crveno-bijeli su bili smješteni na tribini koju je bivši izbornik Niko Kovač izvan sebe pokušavao smiriti.
Na suprotnoj našle su se dvije hrvatske zastave.
Komentatorsko mjesto zauzeo je Realov velikan Roberto Carlos, a legendarni kapetani Milana i Intera Franco Baresi i Javier Zanetti donijeli su trofej kojeg sada rossoneri i nerazzurri mogu pipati samo kao domaćini.
Ako se od Simeoneova bijesa tresu gaće, od huka Atleticovih navijača ledi se krv. Takav složni, gromoglasni zbor zaista se rijetko može čuti, samo je u Argentini to još moguće doživjeti.
Trenutak Gabijeva izjednačenja na 1:1 bio je eksplozija buke i emocija, stakla su pucala do Bergama. Real je u prvih 15 minuta razbio suparnika, Atletico je krenuo neuobičajeno beskrvno, a kaznio ga je stari krvnik – Sergio Ramos u 15. minuti. Iako naizgled neprimjetan, utjecaj Luke Modrića u Realovoj igri doista je nemjerljiv.
Kad Ramos i Pepe izvise kao lusteri, tu je on da trči za Torresom i Griezmannom, Kad treba ući u klinč i pritisnuti čovjeka s loptom, opet je prvi Modrić.
Kad treba okrenuti stranu, riješiti pritisak Atletica na loptu, ući u fajt, Luka je Zidaneova najsigurnija oklada.
Luka jedini ne smije izostati
Ronaldo sve više igra pozerski (ali na kraju je opet heroj kad mu pripadne završni udarac), Benzema je zapucao pacerski, Kroos i Bale se samo na trenutke ukažu, a Modrić je tu da krpa, kopa, pokriva, šije i pere.
Na trenutke se čini da je u igri najtrofejnijeg kluba svijeta Modrić ministar unutrašnjih poslova, glavni tajnik, čuvar pečata, šef protokola, majstor za kvarove, a ako treba i kućna pomoćnica. Svi se mogu na petnaest minuta sakriti, ali on ni sekunde ne smije izostati s posla.
Prvi put kad je ostao daleko od lopte i Pepe ostao sam s Torresom, dogodilo se zlo. Nije ni čudo da su ga na kraju primili grčevi. Valjda će se oporaviti za Euro, izbornikovu stožeru neće biti lako osvježiti ga.
a gdje ti je ta "španija" ?