Hrvatski nogomet u građanskom je ratu. Nije to vijest iz Milana niti je to eskaliralo u nedjelju na San Siru. To već dugo traje. Rat bez pobjednika? Pustite floskule. U ovom ratu bit će pobjednika, samo je pitanje koliku ćemo cijenu platiti dok ne saznamo tko je to. Do istrebljenja vašeg ili našeg, tako se razmišlja. Neutralni se ne priznaju. Nikakvi argumenti razuma ne pomažu. Država taj problem neće riješiti jer joj odgovara da postoji i netko gori, teško da će se nešto promijeniti s promjenom vlasti, može se još i produbiti.
Dvanaest sati (!) vožnje do Milana, na utakmicu Italija – Hrvatska, u autobusu s navijačima svih profila, baklje i smeće na Piazzi Duomo, mučna večer na južnoj tribini milanske ljepotice, pa dugi povratak u Hrvatsku uz mrke poglede talijanske policije i tjeranje s benzinskih pumpi i odmorišta ostavili su nakon svega samo jedan dojam: preko svih podjela može se prijeći, ali na Zdravku Mamiću (više) i na HNS-u (manje) prestaje svaki razgovor i počinje mržnja.
Beskrajna mržnja, ljudi u ozbiljnim godinama pjene se na spomen najvažnijeg čovjeka hrvatskog nogometa. Nemamo se što ljutiti niti vaditi na talijansku policiju i organizaciju utakmice. Pregled na ulazu bio je detaljan i primjeren. Prepipali su svaki džep, otvorili novčanik i futrolu za fotoaparat, sve iznad toga bilo bi nepristojno. Uostalom, normalna Europa više ne očekuje krijumčarenje nedopuštenih sredstava u gaćama i intimnim otvorima. A mi slažemo popise zabranjenih na stadionima, skidamo do gola na ulazu u Maksimir i mislimo da time rješavamo problem, a zapravo ga samo guramo pod tepih i iskače nam baš onda kad to najmanje želimo – izvan granica, na utakmicama reprezentacije u koju se kunemo kao u svetinju.
Dovoljno je bilo vidjeti scenu kako dio talijanskih navijača ubrzanim hodom kreće prema izlazima kad su vidjeli da se orgija hrvatskih huligana pretvara u „raketiranje“ terena. Taj fini svijet ima pametnija posla nego gledati naš međuplemenski obračun. Tko nije vidio, veća je tučnjava bila između HR-huligana nego s karabinjerima. Naravno da je ispaljivanje signalnih raketa, a ne baklji (pa baklju ni Sandra Perković ne bi mogla zavitlati do sredine terena!), djelo tih pet posto od šest do sedam tisuća hrvatskih navijača, skupine antimamićevaca koji su došli sa samo jednim ciljem. Koja utakmica, briga njih i za Mandžukićev i Olićev ludi presing na obranu azzurra, briga ih i za potrganu nogu Luke Modrića, i za Raketinu simfoniju na sredini terena, prekid njih samo zanima i ništa drugo. "Fuck football", što je rekao jedan.
Da si ne lažemo, ''HNS pederi, nogomet ste sje...“ viče većina, ustaški pokliči prešutno se odobravaju, a negodovanje kreće tek kad voda dođe do grla. Ma kakav HNS! Ljutite se koliko hoćete, dečki, ali ovaj put ste nogomet vi sje... Ako je ta vaša borba ikad i imala neke podloge, u Italiji ste si pozabijali toliko autogolova da bi se Mamić komotno mogao kandidirati za osobu godine u Hrvatskoj. Čestitamo! Izlazak sa stadiona protekao je u grobnoj tišini. Nije to bila tišina srama, više ravnodušnosti. Gusta magla spustila se na Milano. Nama se na pamet odavno spustila...
>>Sramota na San Siru: Hrvatskoj prijeti do 100.000 eura kazne
>>Evo kako su nas Ćorluka i Mandžukić spasili od trajnog prekida!
Mileticu, zasto je Daniele De Rossi napadao suca i trazio finis utakmice? Kada odgovoris na to pitanje onda mozemo dalje o tvojoj kompetenciji kao novinara.