Antonio Perošević (27) prije dvije godine otišao je iz Osijeka. U Gradskom vrtu proveo je pet sezona, uspio se nametnuti kao igrač. Do prve momčadi došao je kroz Osijekov omladinski pogon, a za prvu momčad odigrao je 136 utakmica i postigao 37 golova te upisao 13 asistencija. Nakon Osijeka, želio je osjetiti neki novi izazov. Odluka je pala na Puskás Akadémiju u Mađarskoj. Klub kojim upravljaju isti ljudi kao i u Osijeku.
– Projekt novog Osijeka počeo je godinu i pol dana prije mog odlaska iz kluba. Bilo je jako lijepih trenutaka. Pobijedili smo PSV, Austriju, momčad je rasla, igrači sazrijevali...
Iskoristili prednosti EU
Sretan sam što sam bio dio te momčadi. U kontaktu sam s dečkima. Morao sam naći neki izazov nakon pet godina. U Puskás Akadémiji ponudili su mi dobar ugovor i nije bilo razloga da ih odbijem. Te godine zabio sam osam pogodaka, a imao sam i pet asistencija. Šteta što smo izgubili finale mađarskog kupa. Dojam bi bio znatno bolji da smo uspjeli trijumfirati. Izgubili smo na jedanaesterce – ističe Perošević.
Prati li aktualna zbivanja u Osijeku?
– Osijek radi odlično. Sretan sam zbog njih. Čujem se često s prijateljem Milom Škorićem.
Bi li se vratio u Osijek?
– Sada sam u Puskás Akadémiji. Znam da postoji zanimanje određenih klubova. Vidjet ćemo što će se događati do kraja prijelaznog roka. Naravno da ću razmotriti sve opcije.
A kakav je dojam na njega ostavio mađarski nogomet?
– Po pitanju infrastrukture daleko su ispred nas. Imaju sjajne stadione na kojima je užitak igrati. Također, u organizacijskom smislu na puno su višoj razini. Ono što je najvažnije za igrače i funkcioniranje sustava jest da se financijski dogovori poštuju.
U tom su smislu ispred većine naših klubova. Mađari su uspješno odradili priču oko gradnje stadiona uz pomoć fondova Europske unije. Naš kompleks Puskás Akadémije vjerojatno je na razini madridskog Reala. Imamo 12 terena, košarkaška igrališta, teniska, sve popratne sadržaje nužne za profesionalnu nogometnu razinu. Možda sam, dok sam bio u Osijeku, zamišljao neku višu razinu na kojoj ću igrati, no ovo je potpuno zadovoljavajuće. Najvažnije mi je bilo igrati.
Kako mu se svidio život u Mađarskoj?
– Živim u Budimpešti, oko 35 kilometara od našeg kampa. To je prekrasan grad koji mi savršeno odgovara. Žene? Ne znam kakve su Mađarice jer je Budimpešta puna stranaca, pa i ne znam koje su. Ali imam djevojku koja dođe u Budimpeštu kada joj to obaveze na fakultetu dopuste, tako da... – smije se Perošević.
Koliko su Mađari u navijačkom smislu drugačiji od onoga na što je do tada navikao u Hrvatskoj?
– Oni nemaju tu navijačku strast kao mi Hrvati. Najviše navijača imaju Ferencváros i Újpest. Također, kada govorimo o talentima, naravno da se ne mogu uspoređivati s nama.
Nakon samo godinu dana, Perošević je dobio ponudu za odlazak u Ujedinjene Arapske Emirate.
– Nakon jedne kup-utakmice, menadžer Nikica Gaćeša ponudio mi je opciju odlaska u Al Ittihad. Nisam osjećao poseban strah ili nedoumicu iako nisam znao što me očekuje. Želio sam steći novo iskustvo i opet igrati nogomet. Bilo je jako lijepo.
Spasio me slavonski kulen
Kakva je nogometna iskustva donio iz Emirata?
– Jasno je da i njihov nogomet raste zadnjih desetak godina. Naravno da nisu ni približno na razini europskog nogometa. Nisu pretjerano talentirani, ali te destinacije uvijek će biti zanimljive dobrim igračima, posebice zbog financijske moći tamošnjih klubova. No ono što ih čini različitima taj je stalni rast. Stalno grade nove nogometne centre i kampove.
Je li se bilo teško prilagoditi na civilizacijske razlike?
– Bliskoistočne države zadnjih se godina sve intenzivnije otvaraju zapadu, tako da to nije problem. Najteže mi se bilo prilagoditi na temperaturne razlike i vlagu. Dolje je znalo biti 42-43 Celzijeva stupnja, uz veliku vlagu. Zato po nekoliko mjeseci nisam izlazio iz hotela. Osim na treninge. U početku mi je brat pomagao da prevladam probleme s hranom, donosio mi je slavonski kulen – zaključio je Perošević.