Ovaj mjesec, točnije 26. travnja, GNK Dinamo obilježit će 105. godišnjicu osnutka. Taj datum, godine 1911., službeno se vodi kao dan kada je utemeljen 1. HŠK Građanski ili, kako aktualno vodstvo maksimirskoga kluba tvrdi, klub na čijim je temeljima izrastao NK Dinamo.
Onaj drugi datum, koji se 65 godina junački, hrabro držao kao Dinamov rođendan, famozni 9. lipnja 1945. godine, za današnje maksimirske vlastodršce više nema nikakvo značenje.
I dok neki u naslanjanju novoosnovanoga Dinama iz 1945. na temelje slavnih purgera ne vide ništa drugo nego povijesni revizionizam, u najnovijoj klupskoj monografiji “Povijest i 10 zlatnih godina” njezin autor, 42-godišnji pedantni i studiozni novinar analitičar Miroslav Tomašević na širokom prostoru obrazlaže kako u tom znakovitom dekretu, kojim je Dinamo odjednom postao Hajdukov vršnjak, zapravo ne postoji ništa sporno.
Isti igrači, trener, maser...
Pogledajmo, dakle, kako službeni GNK Dinamo svoje korijene isprepliće s Građanskim. Primjerice, u Dinamu su nastavili nastupati najbolji igrači Građanskog: Wölfl, Cimermančić, Kokotović, Pleše, Urch, Reiss, Lešik, Dubac, Medved i Žerjav (Antolković nije igrao zbog ozljede), a kasnije se priključio i Jazbinšek. Trener Građanskog Marton Bukovi preuzeo je Dinamo, u koji je prešlo i nekoliko juniora Građanskog, kao i maser Franjo Žlof.
Članovi Građanskog 1945. godine postali su članovi uprave Dinama: dr. Jerko Šimić, Rudolf Sabljak, Franjo Staroveški, Zvonimir Stanković, Slavko Bobnar.
Dinamo je u statusu domaćina nastupao na starom igralištu Građanskog između Koturaške i Kupske ulice. Nakon 1945. cijeli je kompleks nosio naziv “Igralište pobjede”, a Dinamo je ondje nastupao do 1948. Dinamo je, stoji u monografiji, izabrao modru nijansu plave kakvu je dotad imao Građanski. Građanski je bio poznat po nadimcima purgeri i modri baš kao i Dinamo.
U srcima zagrebačke publike Dinamo je zamijenio voljeni i obožavani Građanski. Taj već legendarni purgerski duh Građanskog zadržao se do danas. Navijači Građanskog zvali su se purgeri - građani.
Navedeno je kako je Splićanin i hajdukovac Miro Mihovilović, sudionik Skupštine FD Dinama, na sjednici 9. lipnja 1945. predstavljao ZEFIOH, vrhovni republički organ zadužen za sport. Njegova je tvrdnja da su Građanski i Dinamo isti klub.
Klub električne centrale
Tadašnje su vlasti nastojale “zamaskirati” naslijeđe Građanskog nazivajući Dinamo klubom komunalaca osnovanim u Gradskoj električnoj centrali u Gundulićevoj 32. No Gradska električna centrala do kraja je Drugog svjetskog rata, a ubrzo i nakon njega, imala svoj klub Špartu Elektra, koji je ondje i danas na istoj adresi - Gundulićeva 32.
Tako, dakle, govori službeni Dinamo. A sad, slobodni smo baciti i jedno intrigantno svjetlo na ovaj povijesni čin iz jednoga drugoga kuta, iz kuta HAŠK-a. Naime, 1993. godine višestruko nagrađivani novinarski doajen, urednik međunarodnoga sporta u Sportskim novostima Antun Ema Škrtić (1918.-1997.) objavio je prigodnu monografiju u povodu 90. godišnjice osnivanja HAŠK-a.
U jednom dijelu monografije gorljivi haškovac Škrtić kritički se osvrće na promjenu imena Dinamo u “glupavo, perfidno ime” HAŠK Građanski.
To je bio onaj famozni Tuđmanov izum, koji je trajao samo 20 mjeseci, ali je izazvao kontroverze i uglavnom negativne reakcije jer je spojio nespojivo, HAŠK i Građanski.
Bilo je onih, piše Škrtić o zabludjelim zagovornicima HAŠK Građanskog, koji su tvrdili da se zapravo radi o nastavku rada bivšeg Građanskog jer da je on “ilegalno sve ovo vrijeme djelovao kao Dinamo”. Protokom vremena i to je demantirano jer nekadašnji Dinamo, koji je 1993. godine već nosio ime Croatia, u to je vrijeme imao samo nogometnu sekciju, a atletska je i dalje djelovala kao Dinamo.
Evo što o Dinamovu preuzimanja identiteta Građanskog ističe Škrtić. Dinamo je, ako se ne varamo, osnovan kao klub komunalaca 9. lipnja 1945. Jedan od osnivača zadužen od tadašnje vlasti bio je i Ico Hitrec. Naš najistaknutiji igrač (HAŠK-ov, nap.a.), kasnije član Upravnog odbora HAŠK-a, nikako nije poslije 1945. “ilegalno radio u korist nekadašnjeg Građanskog” kako su to neki servirali. Sam je Hitrec, dok je bio živ, demantirao takve tvrdnje.
Tako su odbačena sva nagađanja - tko je legitimni sljednik Dinama (ima li ga?). To svakako nije ni HAŠK, makar je Dinamo djelovao na našemu terenu u Maksimiru. Ali još je manje to neki nepostojeći Građanski koji zaista nema veze s Maksimirom.
Dinamo je osnovan po aktivistima nove “narodne” vlasti i na temeljima koji su protivni nazorima ranijih klubova.Dinamo je imao prvobitni domicil na nekadašnjem igralištu ZET-a na Trešnjevci, a ne na igralištu HAŠK-a ili Građanskog.U nogometnu momčad Dinama uključeni su bili samo neki dotadašnji igrači HAŠK-a, Građanskog, Concordije, ali i drugih bivših klubova, pa i komunalnoga ZET-a (dakle, ne pretežno jednoga kluba). A svaki od prva tri imao je homogenu i uigranu momčad.
Osnivanjem Dinama svima je bačen prah u oči i desetkovan je sportski život grada kakav je bio Zagreb. Posebno u nogometu. Sve je učinjeno namjerno.Utemeljenjem Dinama provedena je u djelo zacrtana politika ZAVNOH-a iz 1944., odnosno 1945., bez ikakve osnove.
Kao najintrigantniji dio Škrtićeva skena zbivanja o burnom sportskom životu Zagreba 1944.-1945. iskače jedna rezolucija tadašnjega Građanskoga. Burna događanja odnose se na radikalne promjene u tadašnjem državnom organu za sport, kada je vlast NDH smjenjivala sve čelnike klubova, izuzev u HAŠK-u jer njihov čelnik Blažeković nije želio odstupiti.
Kako se u tom kovitlacu ponašao Građanski? “Građanski je započeo odlučnu borbu za uređenje prilika u hrvatskom športu”, kako je to prikazano u tadašnjem dnevniku “Hrvatski narod” od 30. studenoga 1944. (dan prije Građanski je održao sastanak sveukupnog članstva, na kojemu su bili i vrlo visoki državni i politički dužnosnici).
Znamenita rezolucija
Rezolucija kao plod toga sastanka, tvrdi Škrtić, imala je tada, a i poslije velikog odjeka u zbivanjima. Isječak i refleksije mogli su i te kako razjariti kasnije egzekutore 1945. godine. Kako da ne, kad je u svemu sudjelovao i jedan ustaški pukovnik, Maks Luburić. Upravo taj napis i događaj mogao je poslije biti crvena krpa za progonitelje. U tome su stradali i oni drugi, kao pratnja. Iz ovoga segmenta, tvrdi Škrtić, proizlazi kako je nemoguće vjerovati da je osnovani Dinamo bio “ilegalni Građanski”.
Što se, dakle, događalo, na famoznom sastanku članstva Građanskog u prostorijama tajništva u Boškovićevoj ulici? Najprije, otvorivši ga, predsjednik Slavko Prevendar predložio je da se pošalje pozdravni brzojav poglavniku i predsjedniku državne vlade, što je s oduševljenjem prihvaćeno.
Među ostalim, na skupu na kojemu se oštro kritiziralo vodstvo tadašnjeg Hrvatskog nogometnog saveza na čijem je čelu bio Vatroslav Petek, raspravljalo se i o probitku hrvatskog nogometnog sporta i Prvog hrvatskog građanskog sportskog kluba te je donesena odluka da se kreće u gradnju suvremenog “športskog veleigrališta”.
To pitanje riješit će se osnutkom dioničkog društva, čijih je tisuću dionica (100.000 kuna) odmah upisao ustaški pukovnik Maks Luburić. Ovo je članstvo također oduševljeno pozdravilo, a Luburić je tako praktički postao član utemeljitelj Građanskog.
Dakle, govorimo o Vjekoslavu Maksu Luburiću, zloglasnom generalu Drinjaninu, visokom vojnom dužnosniku NDH i zapovjedniku koncentracijskog logora u Jasenovcu. I očito velikom simpatizeru Građanskog. Njegov doprinos “budućem Dinamu” službena klupska glasila ne spominju.
Možemo li, s obzirom na takvu ideološku suprotstavljenost, Luburićev Građanski i izdanak Federalne države Hrvatske, Dinamo, podvesti pod isti klub? I je li Maks Luburić, nakon bijega u Španjolsku (ondje je ubijen 1969.), i dalje navijao za isti klub, drugačijega imena i grba bez šahovnice, s petokrakom?