Didier Deschamps, rođen 1968. u Bayonneu, u francuskom dijelu Baskije, jedna je od najovjenčanijih ličnosti u nogometnoj povijesti. Nema što taj sin ragbijaša i strastvenog lovca nije osvojio kao igrač i kao trener.
Vapaj Juventusa
Nije samo tek treći pojedinac, poslije Marija Zagalla i Franza Beckenbauera, koji je objedinio igračko i izborničko zlato sa SP-a; on je i tek treći osvajač Lige prvaka, Eura i Mundijala u ulozi kapetana, uz Beckenbauera i Ikera Casillasa. Izvorno ragbijaš u lokalnom klubu Biarritz, podigao je pokal Lige prvaka 1993. s Marseilleom kao najmlađi kapetan u povijesti natjecanja. Reprizirao je trofej 1996. s Juventusom, u čijem je dresu u pet sezona osvojio još devet trofeja. Kratku epizodu u Chelseaju okrunio je FA kupom 2000. U svojoj završnoj igračkoj sezoni zamalo se domogao treće Lige prvaka s Valencijom, ali je zbog nedovoljno zaliječene ozljede odgledao s klupe finale 2001. protiv Bayerna.
Usporedno sa zlatom popločanom klupskom karijerom sudjelovao je u najuspješnijoj generaciji francuskog nogometa, koja je krajem stoljeća dominirala Europom i planetom. Nakon što je u kapetanskoj ulozi podigao svjetski pehar 1998. u Parizu i europski 2000. u Rotterdamu, oprostio se od reprezentacije sa 103 nastupa i četiri pogotka.
Odmah po umirovljenju s nepune je 33 godine prihvatio izazov treniranja Monaca Dade Prše i doveo ga do Liga kupa 2003. i senzacionalnog finala Lige prvaka 2004., u kojemu je izvukao deblji kraj pri sudaru s Joseom Mourinhom i Portom. Nakon četiri i pol sezone u kneževini, prihvatio je vapaj Juventusa, koji je netom bio izbačen u Serije B zbog nedopuštenih aranžmana sa sucima. Deset mjeseci poslije Juve je kao prvak druge lige osigurao povratak u najviši razred, no Deschamps je zbog neslaganja s vodstvom iste večeri podnio ostavku.
Za kormilom još jednog bivšeg kluba potvrdio je da ima zlatni dodir.
Pod njegovim je vodstvom Marseille 2010. osvojio državno prvenstvo 17 godina nakon prethodnog, datiranog iz ere kad je Deschamps bio kapetan. Obogativši Marseilleovu riznicu za šest trofeja u tri sezone, spremno je uskočio na mjesto izbornika seniorske reprezentacije upražnjeno ostavkom Laurenta Blanca.
Cijelim tijekom kvalifikacija za Mundijal 2014. koračao je rubom ponora, ali izvukao se preokretom protiv Ukrajine u doigravanju pokazujući savršenu ravnodušnost prema klasičnom medijskom ludovanju. Savez mu je oprostio ispadanje od Njemačke u četvrtfinalu brazilskog Mundijala i nesretan, gotovo slučajan poraz od Portugala u finalu Eura 2016. Čelnici kao da su znali da će Deschampsova sretna zvijezda navući na reprezentaciju svjetsko zlato kao i prije 20 godina. Bili su u pravu jer Didier Deschamps nedvojbeno je nogometni genij. Kako drukčije nazvati čovjeka koji magnetski privlači pokale i medalje?
Uvijek sam bio ambiciozan
Dok nitko ne osporava njegove trenerske zasluge, Deschamps je kao igrač imao žestoke kritičare koji su njegov uspjeh pripisivali manje cijenjenim nogometnim vrlinama – velikim plućima i sirovoj sili. Eric Cantona bio je francuski kapetan dok u siječnju 1995. nije nogom opalio u glavu vulgarnog navijača Crystal Palacea. Engleski ga je savez suspendirao na osam mjeseci, a francuski mu je oduzeo kapetansku vrpcu i predao je Deschampsu.
– On je limitiran. Služi kao vodonoša. Takvih igrača ima na svakom koraku – komentirao je svojeg nasljednika maestralni, ali i nemogući Cantona, koji si je time zatvorio vrata tricolora.
Deschamps je odgovorio samo: “Ne smeta mi što me zovu vodonošom”. Bio je savršeno svjestan da njegov doprinos pobjedama nije osobita vještina s loptom, nego striktno pokrivanje, fauliranje oko centra i naređivanje suigračima. Netko i to mora raditi, a čvrsti je i zdepasti Bask to radio bolje i žešće od ostalih.
– Imao sam osobinu nužnu za uspjeh u profesionalnom sportu – bio sam izrazito ambiciozan i htio sam pobjeđivati uvijek i svakoga – portretirao se 169 cm visoki Deschamps.
– Vučem karakter iz svog baskijskog zavičaja: kad si postavim cilj, ne odustajem. Kad sam bio dijete, bio sam loš gubitnik i uporan kao mazga. Vjerojatno sam se zato kasnije razvio u velikog borca.
Oštar kao britva, bio je najbolji čuvar leđa Alenu Bokšiću, Rudiju Völleru i Abediju Peléu, Luci Vialliju, Alexu Del Pieru i Zinedineu Zidaneu, prvo u reprezentaciji, potom i u Juventusu. Svojom je beskompromisnom agresivnošću oslobađao nadarenije suigrače od obrambenih dužnosti i omogućavao im da se kreativno izražavaju. I današnji afrofrancuski vezni red, koji je dominirao u Rusiji u sastavu N’Golo Kanté, Blaise Matuidi i Paul Pogba odražava onaj duh “vodonoše” na kojemu je Deschamps utemeljio svoje trijumfe.
Zlato je donio Pitana to je bar svima jasno !