Dobar dan, došao sam provjeriti ima li posla za mene?
– A što ste po zanimanju?
– Nogometaš. Desetka.
– Samo malo... (kratka provjera). Ne! To je ukinuto.
– Kako mislite ukinuto?
– Tako lijepo. Piše da toga više nema u ponudi. Želite li prekvalifikaciju?
– Prekvalifikaciju!? U što?
– Vidjet ćemo što program izbacuje. Evo! Ako vas zanima, traži se krilo s tendencijom vraćanja na beka. U zagradi piše vidi Brekalo, pojma nemam kaj to znači. Traži vam se i “box to box” vezni s jednim dodirom lopte po akciji, zatim zadnji vezni zadužen za destrukciju igre... Hm, golman? Kak’ vam se to čini?
– Ali ja hoću igrati desetku! Ne zanima me ovo drugo...
– Rekla sam vam da toga nema. Javite se kad se odlučite. Sljedećiiiii!
Možda je cijela ta stvar s brojevima od 1 do 99 unijela zbrku, a možda je s onom Pepovom Barcom i svim manje ili više uspješnim kopijama poslije nje izbrisana svaka granica između veznih i napadača, ali već godinama traje taj dojam da je klasična desetka izumiruća vrsta. I zato je igra Lovre Majera dašak romantike u vremenu današnjeg tik-tok nogometa – brže, jače i bez puno razmišljanja.
Ima nade za dečke iz kvarta! E to je druga vrijednost pojave Majera. Mali žuti s Britanca. Centar centra. Pa kaj tamo uopće ima nogometa? Iznenadili biste se. Kad nije trenirao, haklao je s dečkima. Varšavska, Frankopanska, Keglić... I kad sve oduzme i zbroji... “Još je najbolji teren bio onaj na Pantovčaku!”, otkrio je jednom prilikom. Uživajmo. Jer, gledamo možda i posljednjeg uličnog haklera. Ti se filigranski potezi ne štrebaju na treningu u školi. Klinci su danas pretežno gejmeri, kvartovska igrališta su prazna. A nekad su po zelenom valu letjele lopte.
Majerov uspon je spor, ali ustrajan. I zato bi mogao uspjeti. Do grla smo siti strelovitih uspona i mističnih nestanaka iz kategorije dosjea X. Između onih prvih ulazaka u igru – a jedan pamtimo po tome što je baš Majer u dresu Lokomotive golom s bijele točke nanio 2017. Kekovoj Rijeci jedini poraz do osvajanja naslova – i poezije s Omonijom ušli su u biografiju i dugi oporavak od ozljede, mjeseci provedeni na klupi, dva žuta u razmaku od tri minute po ulasku u igru u Superkupu protiv Rijeke, i promašaj od nekoliko milijuna eura u četvrtfinalu Europske lige protiv Villarreala. Ali jedan je veliki košarkaški playmaker to genijalno definirao: “Da bih postao igrač, ja sam morao sam pogubiti deset utakmica. Hvala trenerima koji su to otrpjeli.” I zato Dinamu svaka čast. Napose bivšem treneru Zoranu Mamiću koji se nije dao pokolebati u pogledu Majera. Da se trenerskim potezima može otkupiti sloboda...
Prokletstvo Dinamovih igrača je ipak što ih šira publika gleda i mjeri uglavnom po Europi. Jer, već je prošlo prvenstvo bilo Majerovo. Od onog projektila u rašlje na Šubićevcu, nekome naizgled nebitnog, mada u utrkama za naslov nema nebitnog pogotka, majstorskog ulijetanja i zakucavanja u mrežu glavnog rivala u derbiju koji je mogao baciti Dinamo u nokdaun... Bjeličin nalet zaustavio je Majer. Ne samo Majer, ali poprilično i Majer... Prst sudbine. I zamislite tek tu perverziju od ironije sudbine da je u trenucima kad je djelovalo da nema nade prihvatio onaj poziv da prijeđe u Osijek, pa da ga je i tamo sustigao Bjelica! Ipak, bilo bi ne samo stereotipno već i promašeno napisati “Bjelica ga nije volio”. On ga samo nije vidio u nacrtima. Ima nešto i u tome da su drugi tad bili bolji.
Vrijedi se pomučiti i otići u Maksimir zbog Majera, dok još netko nije odveo samog Majera. I zbog te igre za dušu i zbog onoga što je rekao u jednom podcastu: “Mogao sam nakon Lokomotive u Sampdoriju. Već sam i bio u Genovi. Zaradio bih bar dvostruko više. Ali ja sam htio uspjeti u Dinamu, u mom Zagrebu. I kad su mi dali dres s tim brojem, nisam osjećao pritisak. Samo čast.” On s pravom pjeva “i svu svoju mladost sam tebi ja dal”. Razglabati je li trebao ići na Euro uzaludno je kao i docirati Daliću “morate ga zvati”. Tek, ako stvarno mučimo toliku muku s tim tko će izvesti slobodnjak, onda i ne bi bila neka pogreška zvati Majera. A ima nešto i u tom broju. I tradiciji.
Dokle će dogurati? Dokle ga upornost i inat budu nosili. Talent mu nije uskraćen. Dečko s Modrićevim inicijalima. Očekivati od njega da sve to ponovi jednako je suludo kao i tražiti po Hollywoodu dostojnu zamjenu Anthonyju Hopkinsu. Neka bude samo Majer. Mali žuti. Pa da jednom, kad nas netko pita kako je igrao, možemo bar odgovoriti onom: “Kao Zagreb on je bio. Lomiš ga, a on se ne da...”.
Mislim da smo dobili Modrićevog nasljednika.