Prerana smrt Gorana Sobina (58), košarkaša zlatnog Splitova naraštaja kojeg je jučer izdalo srce, rastužila je sve one koji su ovog mirnog čovjeka poznavali, posebice njegove bivše suigrače, ali i one koji ga se sjećaju kao "rovokopača" na parketu.
- Plačem i pišem. Napisat ću nešto autorski - kazao nam je Božidar Maljković kada smo ga nazvali u njegov ured predsjednika Olimpijskog odbora Srbije (OKS).
Rađa: Plakao sam cijelo jutro
Nedugo zatim stigao nam je tekst kojeg je trener, popularno zvan Božo Dioklecijan, posvetio svom bivšem igraču, snažnom centru fine ruke s kojim je osvojio dva naslova klupskog prvaka Europe (1989., 1990.).
- Tko sam ja da se ljutim na Boga? Ipak, Sobinkov odlazak moram mu makar malo zamjeriti. Taj preuranjeni pozv sebičan je prema nama ljudima. Zašto? Zato što nas je uskratio za najboljeg među nama. Ako bih morao nekom strancu kazati što je Dalmatinac ja nemam ni trunku dvojbi koga bih mu opisao. Blaga duša, tanana, a protiv najvećih takmaca dišpetan i nerazumno hrabar. Ribar da boljeg nema. Još uvijek trošim njegovo maslinovo ulje koje mi je, teško ovo pišem, prilikom našeg posljednjeg susreta poklonio. Falit će i nama, i moru, i maslinama. Falit će i Splitu, i Dalmaciji i košarci.
Povrh toga, šjor Božo nam je za Gorana Sobina, kazao da je to tip igrača kakvog svaki trener svake velike momčadi treba:
- Kada imaš jednog takvog borca, uz malu pomoć ostalih dobije se i velika utakmica. Uoči mog najvećeg finala u trenerskoj karijeri, a to je finale Prvenstva SFRJ 1988. protiv Partizana, zove mene čistačica da dođem u svlačionicu jer Sobin ne izlazi. A on leži na velikom stolu i ne miče se. Pitam ga što je, a on veli da nije nikad igrao finale i da ne zna kako će. Ostao sam s njim sat vremena i on je sutradan Divcu zabio 32 koša. Nakon što su napisali da je "imao rođendan" on je u sljedećoj utakmici zabio 29, tako nekako. Inače, Sobinko je imao najbolju ruku, bolju od svih šutera, vrlo mekanu.