U domaćinskom ambijentu u kakvom neki naši igrači možda nikad ni nisu igrali, Hrvatska će večeras (21 sat) u Areni Celje igrati protiv domaćina Eurobasketa Slovenije. Kad su već pobijedili Španjolsku, Slovenci u Ljubljanu žele otići sa svih pet pobjeda kako bi prenijeli što više bodova i što veće izglede za prolaz u drugi krug.
Kad smo slovenskog izbornika Božu Maljkovića zamolili za razgovor kazao je "može o svemu, ali ne i o Cedeviti". Ništa o klubu iz kojeg je misteriozno otišao.
- Jednog dana ću vam ispričati zašto sam otišao iz zagrebačkog kluba, no ovaj puta ne jer bih time uvrijedio Slovence.
No, zato je bez dlake na jeziku pričao o "pogreškama u koracima" Fiba Europe. Reprezentacije koje dospiju među osam odigrat će 11 utakmica u 19 dana što svi nacionalni izbornici smatraju nehumanim.
- Fiba Europe nam nije dozvolila da imamo još dva igrača povrh ovih 12 kako bismo mogli ubaciti novog igrača ako se netko ozlijedi. To je ne baš inteligentna odluka i to protiv interesa nacionalnih saveza, trenera, klubova, javnosti, popularizacije sporta, no oni nisu htjeli čuti glas struke. Razgovarao sam s trenerima, Ivković se slaže, pisali smo pisma, Tanjević je to činio još prije pet godina, no ništa ne pomaže. Nekome se može dogoditi da se na koncu zagrijava sa sedam, osam igrača, a oni će reći "nismo mi krivi". Nađu li argument za protivljenje našim zahtjevima ja ću im se ispričati.
Božo je svjestan koliko su porasla iščekivanja Slovenaca nakon onih 10-2 u pripremama i pobjede nad europskim prvakom Španjolskom u 2. kolu prvenstva.
- Pritisak postoji, no ja osobno i ne znam da radim bez toga. Kada ga i nema ja ga sam sebi nabijem. Imam 61 godinu i to je u trenerskom poslu srednja dob i još uvijek ne priznajem nikome da može više. Jedna vrsta mazohizma kod mene postoji. Napustio sam studij prava i već s 20 godina bio sam ozbiljan trener i od tada si nabijam da moram biti najbolji. Moje pogonsko gorivo jest vječiti strah od poraza. Taj strah uvijek postoji jer sport je nepredvidljiv. Sjetite se samo kako je prošla Srbija s odličnim trenerom Obradovićem i Dream Teamom na Eurobasketu u svojoj zemlji 2005. Doživjeli su debakl.
Kaže da je iznimno ponosan na činjenicu da su još na prošlom Eurobasketu u Litvi neki reprezentativci igrali više kod njega nego u svojim slovenskim klubovima.
- Kada je javnost čula da ćemo igrati bez Bene Udriha, Erazema Lorbeka i Saše Vujačića, neki su rekli bolje da i ne igramo Eurobasket, no ja sam ipak napravio neku momčad i sada se mišljenje mijenja. Ja imam ogromno povjerenje prema tim mladim igračima i vi kao trener morate se potvrđivati i mladim igračima. Zato mi je i strašno teško palo kada sam čuo da Marko Tomas opet neće ići na Eurobasket jer on kao da je moj igrač. Da podsjetim, i on i Bogdanović bili su najprije selekcionirani od moje malenkosti pa tek onda od hrvatskih stručnjaka.
Na pitanje tko sve može biti kriv za to što se već tri Eurobasketa događa Marku Tomasu, Maljković će reći:
- To što se ozlijedio nije Repešina krivica. Marko je potrošen nesavjesnim odnosom nekih njegovih klubova u kojima je bio. On se sada mora generalno pozabaviti svojim tijelom na najseriozniji način. Mnogi su igrači zarana izraubani. Recimo, jedan Danilović završio je karijeru s 30 godina, a Đorđević mi se i danas žali da ga sve boli još iz igračkih dana. Mi treneri eksploatiramo igrače previše i ne vodimo računa o njima. Zato bi Tomasu bilo najbolje da ode u SAD, tamo postoje skupine specijalista koji se time bave i vratit će se kao nov čovjek i moći će igrati košarku još četiri-pet godina.
I sami sportaši, kaže, moraju ulagati u svoje tijelo jer to je njima sredstvo za rad.
- Još prije 20 godina prvi puta sam čuo izraz "moje tijelo, moj biznis". Kako to da neki veliki igrači, poput Dražena Petrovića i Nikosa Galisa, nikad nisu bili ozlijeđeni, a gotovo da su ih tukli bejzbol palicama. Kada ste pipnuli Galisa za stomak mislili ste da ste dodirnuli čelik. Ta čovjek se u čučanj spuštao s 200 na ramenima. Zato bi, kada bi uskočio u reket, nosio sve koji bi se na njega zakačili.
Koliki je udarac za Hrvatsku neigranje Marka Tomasa?
- To bi vam bilo kao da mi, recimo, ostanemo bez igrača kalibra Nachbara. Marko ima fantastičan bočni obrambeni iskorak, suparnik još nije niti pomislio na koju će stranu, a on ga je već spriječio. Sjajan igrač za specijalne zadatke, može zabiti težak šut, prodire u obje strane, njegovo je neigranje doista veliki hendikep.
Prema hrvatskom izborniku, s kojim će se u nedjelju taktički nadmudrivati, ima veliko poštovanje.
- Ne bih ulazio u procjene tko je najbolji u Hrvatskoj jer tek kada se završi opus svih nas onda o nama mogu da govore. Sjećam se kada je Repeša uzeo naslov prvaka u Turskoj meni je prvom javio tu radosnu vijest, prije no što je nazvao kući. Tada smo se češće čuli, danas se slabije čujemo, no poštujem ga. Baš kao i Spahiju koji je dolazio na moje treninge dok sam vodio Panathinaikos. Premda su mu potrebne neke dopune koje je preskočio u edukaciji, Perasović je izvanredan trener. On neke stvari treba dotjerati, no to moram i ja, a kamoli ne on. Bio bi još bolji da je imao više vremena ići kod velikih majstora zanata kao što sam ja išao.
Za košarkaški potencijal hrvatskih klinaca pun je komplimenata.
- Sjedili smo Boša Tanjević i ja jednu noć u Zreču do dva u noć i razgovarali. Mjerimo, uspoređujemo i dođemo do zaključka da Hrvatska sada ima takve mlade igrače kakve nitko nema s prostora bivše SFRJ. I Boša i ja mislimo da je Hrvatska najbogatija s talentiranom djecom.
Hrvatska i Slovenija u skupini su zajedno s Poljskom, Gruzijom i Češkom koje mnogi podcjenjuju i to ga smeta.
- U sportu je 80 posto ljudi nerealno, 10 posto pametnih je realno i ostaje vam još 10 posto protagonista koji znaju koliko je teško dobiti nekoga za koga se smatra da ga treba dobiti po redu vožnje.