Vijest da je Marko Pjaca prešao iz Dinama u Juventus za 23.000.000 eura kao bomba je odjeknula nogometnim krugovima na Balkanu. Naravno, uzimajući u obzir da klub iz Torina daje i mnogo više za kvalitetne igrače, ta svota ne bi bila toliko zanimljiva da je ofenzivni vezni stigao, recimo, iz Stokea. Najzanimljivijim transfer čini baš to što je talentirani nogometaš prešao iz Dinama i što ga je prodao Zdravko Mamić. Čovjek kojem mnogo toga zamjeraju, ali nitko mu ne može osporiti da zna “nabiti” cijenu igraču i neizvedivo učini nepodnošljivo laganim. Jednostavno, u tome je maher, piše novinarka iz Beograda za Max!
Uostalom, Mamić je i sam jednom izgovorio sad već kultnu rečenicu kako je “naučio ljude da je Dinamo brend, skup brend, i da oni koji želi kupiti Dinamova igrača – moraju biti spremni i debelo platiti”. Suma sumarum, čovjek koji se službeno odrekao svake funkcije u zagrebačkom klubu, donio je ovog ljeta Dinamu nekoliko desetaka milijuna eura.
Gledajući sa strane, nismo mogli, a da se ne začudimo kako mu je uspjelo. Kako, dovraga, itko s Balkana uspijeva postići tako nešto u nogometu? Kreativnim ljudima na društvenim mrežama i portalima nije trebalo puno da popularnog Maminja proglase “kraljem Balkana” i naprave brojne ilustracije na tu temu.
Istovremeno, 400 kilometara istočno od Zagreba, velika Crvena zvezda i Partizan opraštali su se od Europe. Crno-bijeli su europski put završili već u 2. pretkolu Europske lige, dok se klub s Marakane bezuspješno mučio do samog kraja. Zvezda se pomirila s činjenicom da joj je, za srpske uvjete, ostao jako skup tim, nemotiviran da igra samo domaću ligu.
Razočaranje među Delijama bilo je ogromno, što se moglo zaključiti i po posjetu na najvećem srpskom stadionu. Euforija je bila prejaka, a onda je realnost udarila u glavu, tako snažno da su i zaboravili što je sve iz kluba obećavano, a što je učinjeno. Kroz brojne analize, mediji su povlačili paralelu između Zvezde i Dinama, a pitanje koje se nameće je “bi li neki ‘Zdravko Mamić’ uspio iščupati crveno-bijele iz dubioze u kojoj su se našli”.
Naizgled djeluje jednostavno. Veliki nogometni klub ne može biti ništa drugo do rudnik zlata. Čini se kao idealna prilika za čovjeka spremnog na investicije, a onda da poslije izvjesnog vremena zadovoljno ubire plodove rada i uživa u slavi koju veliki klub nosi sa sobom. Štoviše, takav se scenarij nameće kao jedini logičan slijed događaja, s ciljem spašavanja kluba s kojim su se saživjeli milijuni ljudi u zemlji i zbog kojeg tijekom jednog dana mijenjaju raspoloženje od euforičnog do depresivnog.
Ironija sudbine je da su navijači, konkretno Zvezde, kao jedni od boljih u Europi, istovremeno i najveća snaga i najveća kočnica kluba. Jednostavno rečeno, oni nisu spremni za nekog Zvezdina Mamića. Nisu spremni pomiriti se s činjenicom da će jedan čovjek, jedan gazda, jedan vlasnik, vući sve konce u njihovu voljenom klubu, apsolutno izvan njihove kontrole. Teza da jedan čovjek ne može voditi crveno-bijele toliko je uvriježena među vatrenim Zvezdinim pristalicama, da bi radije gledali klub u Surdulici, kako izvlači 1:1 s Radnikom, nego kako na Santiago Bernabéuu u takvom slučaju ravnopravno vodi bitku s moćnim Realom. I nije ni čudo što je i u ekspozeu prilikom formiranja vlade Srbije, premijer Aleksandar Vučić rekao da se ne može izboriti s privatizacijom klubova. Snaga navijača neusporedivo je veća nego što možda sa strane gledano djeluje.
To je još jedna Mamićeva prednost u Dinamu. Jer, budimo realni, Bad Blue Boysi jesu ozbiljni navijači, ali s Delijama se ne mogu mjeriti. I neslužbeno prvi čovjek Dinama zapravo i nema jaku opoziciju. Jer na Marakani sigurno ne bi doživio da iz svečane lože gleda gotovo prazne tribine. Situacija bi mogla biti samo obrnuta, jer još se nije rodio taj koji Zvezdinim navijačima nije odgovarao, a da se dugo zadržao u klubu. Moglo bi se raspravljati je li to ispravno, ali je tako.
Kako se sve na svijetu mijenja, promijenit će se i to jednom. I ne pomišljam da će Delije dozvoliti da neki Mamić otuđi klub od naroda, riskirajući prazne tribine, pa da ne znam koliko milijuna “utjera” u praznu klupsku blagajnu. Ne. Ali kompromis je moguć. A on u idealnim uvjetima podrazumijeva legendu kluba, nešto kao što je baš Mamić uradio postavljajući Cicu Kranjčara za trenera, koji će biti isturena ličnost, netko s kim će se narod poistovjećivati. A tamo negdje u pozadini, u nekim uredima, bit će majstor koji zna od jednog eura napraviti dva, pa još ako ima talent da prepozna odličnog nogometaša i odradi transfere sa svotama od kojih se prosječnom čovjeku vrti u glavi...
U manje idealnim, ali realnim uvjetima, doći će i privatizacija, i čovjek koji će preuzeti klub. Bude li dovoljno pametan, privući će legende i idole navijača, pa će zadržati i publiku. U suprotnom, doći će do točke kad će vatreni navijači bojkotirati klub. Međutim, dobar rezultat to će dobrim dijelom izbalansirati. Pa kad se na Marakani zatrese mušema (zastava Lige prvaka koju gledamo na centru terena uoči početka utakmice), a preko puta Zvezde bude Barcelona ili Manchester United, bit će to dovoljan motiv za navijača crveno-bijelih, recimo iz Niša, da uzme novac koji je spremio da kupi djetetu tenisice za školu i umjesto njih kupi ulaznicu za stadion. A takvih navijača Zvezda ima dovoljno da napuni i tri Marakane. Zvuči sjajno? Da, ali u nekom drugom vremenu. Jer u ovom, Srbija, a s njom i Zvezda, nisu spremne za “Zdravka Mamića”.
Definitivno, Mamić je čovjek koji se trenutačno bavi čarobnjaštvom i postavlja standarde na balkanskom nogometnom nebu... Uz jednu ogradu: nitko u Srbiji do u detalje ne zna kakvu i koliku je on podršku imao na početku epohe, nakon što je Dinamo kao jedan od najvrednijih eksponata Zagreba prošao ligu za ostanak. Samo površno može se čuti da ima monopol u hrvatskom nogometu i da mu je dozvoljeno sve. Baš sve. I da se grubo poigrava s velikanom iz Splita i da ima nekoliko filijala u Prvoj HNL i da mu je prva strašna generacija s Ćorlukom, Modrićem i Eduardom otvorila vrata svih klubova i da ostali poslovi idu nekim automatizmom. Što je od toga točno i u kojoj mjeri, precizno ne znamo, ali činjenica je da ni to ne može svatko.
Priča je objavljena u sportskom tjedniku Max!
Nisu delije ništa jake nego koriste to što su u nesređenoj banana republici.u hrvatskoj u zagrebu takve fore ne prolaze i bbb su pokušavali mitingariti ali prvo manjina su u navijačkom tkivu,a drugo tu su uvijek jake snage spremne na djelovanje.