Marc Bartra 11. travnja 2017. neće nikad zaboraviti. Na putu prema dortmundskom stadionu Signal Iduna Park u momčadskom autobusu na utakmicu četvrtfinala Lige prvaka protiv Monaca u jednoj živici kraj koje je prolazio Borussijin autobus eksplodirale su tri naprave s rasprskavajućim bombama. Nogometaš žuto-crnih zadobio je teške ozljede ruke – uz duboke posjekotine i krhotine koje su mu se zarile u meso, Španjolcu je slomljen i palac na desnoj šaci.
Dva mjeseca nakon napada Bartra je u intervjuu za njemački Sport Bild prvi put otvoreno govorio o dramatičnim minutama u autobusu – i promjenama koje su mu se u životu nakon toga dogodile. Intervju prenosimo u cijelosti...
Sport Bild: Gospodine Bartra, kako ste doživjeli osvajanje svojega prvog trofeja u Njemačkoj?
Bartra (26): Bilo je neopisivo. U Dortmundu sam već dobio puno podrške od navijača, ali ono što je bilo na Borsigplatzu i što smo vidjeli na ulicama – sve je nadmašilo. Moglo se dobro vidjeti u pogledima djece, žena i muškaraca koliko su sretni. Jako me to podsjetilo na Barcelonu gdje je pobjednički korzo također bio sasvim poseban. Ali u Dortmundu je to sve još mrvicu ekstremnije, nevjerojatno je koliko ljudima ovdje znače nogomet i Borussia Dortmund.
Nakon pobjede u finalu kupa protiv Eintrachta u Berlinu izrezali ste si komadić mreže. Zašto?
– Kad sam s Barcelonom 2015. osvojio finale Lige prvaka, također u Berlinu, Pique je odrezao dio mreže na Olimpijskom stadionu. Htio sam si tada uzeti komadić, ali u cijelom smo ga slavlju nekako izgubili. Ovog sam si puta već prije utakmice rekao da ga ne smijem ni u kojem slučaju zaboraviti.
Što je sada s tim komadom mreže?
– Sad je to lijepa uspomena koja je ušla u moju kolekciju zajedno s brojnim majicama i medaljama koje već imam kod kuće.
Je li osvajanjem kupa zaboravljen i jezivi napad od 11. travnja?
– Ne, to nikad neću zaboraviti. Ali uspijevam jako dobro potisnuti to u stranu. To mi uspijeva prije svega zahvaljujući ogromnoj potpori moje obitelji, prijatelja, momčadi, kluba i navijača. Ali u početku je bilo jako teško.
Koliko ste često nakon toga mislili na događaje u autobusu?
– To je nešto što se stalno vraća. Primjerice, svaki put kad začujem pucanj. Ili kad ulazim u momčadski autobus. Prvih sam tjedana bio jako nervozan, ali sada me to čini još jačim jer znam da sam te prepreke preskočio.
Jeste li imali i noćne more?
– Samo jednom, iako je tada već prošlo četiri tjedna od atentata. Probudio sam se usred noći sav u znoju. Cijeli taj trenutak proživio sam još jednom kao u filmu. Bilo je vrlo realno. Kad sam shvatio da ležim u svojoj sobi, osjetio sam totalno olakšanje, bio sam jako sretan.
Možete li razgovarati o tome što ste u autobusu točno događalo?
– Da, sad mogu. Prvih bih se dana počeo tresti kad bih o tome govorio. Prije polaska u autobus još smo ispred hotela potpisivali autograme, slikali smo se s navijačima. U autobusu je bilo supermirno ozračje, mislim da nikad do tada nije bilo tako mirno. Bili smo toga dana potpuno fokusirani i u glavama nam je bila samo utakmica s Monacom.
Mobitel je poletio
A onda?
– Onda se začuo glasni pucanj. Sa strane sam osjetio val topline, a onda veliku bol u ruci. U ušima mi je zujalo. Zapravo sam čuo samo zujanje i prigušeno vikanje Romana, Nurija i Schmellea (Bürki, Sahin i Schmeltzer). Vikali su: “Marc, na pod, legni!”. Bio sam prvo kao paraliziran. Iz ruke mi je tekla krv.
Što se dalje događalo?
– Uspio sam leći na pod. Tijelom mi se širila nevjerojatna vrućina. Morao sam urlati i ubrzo nakon toga sam izgubio svijest. Tada je već i naša fizioterapeutkinja Swatje došla. Pljuskala me i stalno mi govorila da ne smijem zaspati. Pritom me po očima prskala vodom. Sve je to trajalo desetak minuta, ali meni je djelovalo kao da sati prolaze. Bilo nas je jako strah jer nismo znali jesmo li sigurni ili će biti još napada. Ta spoznaja bila je zapravo najgora od svega.
Koga ste onda prvog nazvali?
– Nisam mogao nikoga nazvati. U trenutku eksplozije mobitel mi je bio u ruci. Poletio mi je iz ruke i tek su mi ga kasnije vratili. Vjerojatno ga u tim trenucima ne bih mogao ni koristiti. Nakon što sam zbrinut, nazvao sam djevojku Melissu. Bilo je vrlo emotivno.
Koliko ste poruka podrške dobili u danima nakon napada?
– U jednom sam trenutku prestao brojati. Od tako puno ljudi koje do tada nisam ni znao. Od nogometaša, trenera, sportskih direktora. I to mi je dalo puno snage. Naročito je bilo lijepo što su moji suigrači sljedećeg dana protiv Monaca nosili majice kojima su me hrabrili.
Na majicama je pisalo “mucha fuerza” – “puno snage”. Što vas je iz tih dana još dirnulo?
– Kad su me Nuri, Schmelle i Gonzalo Castro posjetili nakon operacije ruke. Njih su trojica došla odmah nakon utakmice s Monacom u bolnicu. Tek je prošla ponoć, a ja sam se tek probudio iz narkoze. To mi je iznimno puno značilo.
Opet sjedim na istom mjestu
Što vam se nakon toga promijenilo u životu, u vašoj svakodnevici?
– Stekao sam drugačiji pojam vremena. Ono što slijedi za dva-tri dana nevjerojatno mi je udaljeno. Na vlastitom sam tijelu iskusio kako se život brzo promijeni ili kako brzo prođe. Zbog toga puno intenzivnije doživljavam vrijeme.
Sjedite li i dalje na istom mjestu kraj prozora u autobusu?
– Jako se dobro sjećam kako je bilo kad sam prvi put ponovo ušao u autobus. Bilo je to u Monaku na uzvratnoj utakmici. Stajao sam na ulazu i nisam mogao dalje. Sjeo sam duboko na prvo slobodno mjesto. Ali kad sam redovno ponovo krenuo na putovanja s ekipom, mogao sam se s tim nositi. Htio sam opet živjeti svoj uobičajeni život. I zbog toga opet sjedim točno tamo gdje sam uvijek sjedio. Iza, u kutu.
Borussijin predsjednik Hans-Joachim Watzke rekao je da može zamisliti još takvih atentata i da nastoji proniknuti u njihove motive. A vi?
– Ne, ni u kojem slučaju. Atentatori ne zaslužuju da i sekundu na njih izgubim.
Jeste li tada prvi put osjetili mržnju prema nekom čovjeku?
– Prvih je dana išlo u tom smjeru. Ali previše bih mu pažnje poklanjao da ga mrzim i zato to i ne činim. Njemu je bilo potpuno svejedno kolikim ljudima on može donijeti tugu.
Plakali ste i nakon utakmice s Hoffenheimom, kao i nakon pobjede u kupu. Jeste li inače skloni suzama?
– Ne, nisam inače. Ali u utakmici protiv Hoffenheima čaša se prelila. Do tada sam već tako puno toga prošao. Mislio sam i da nikad više neću igrati nogomet. I onda je još utakmica bila tako uzbudljiva s odlučujućim jedanaestercem. Nakon posljednjeg zvižduka sve su kočnice popustile. Opet sam bio unutra, na terenu. Jednostavno, neopisiv osjećaj.
koja pica...