Čilić je zamalo odustao, nije imao s kim igrati, a jednom je nastupio i za BiH

Uspjeh Marina Čilića (r. 1988.), wimbledonskog finalista i pobjednika US Opena 2014., rezultat je jako napornog rada. Na treninzima je još kao dijete išao do krajnjih granica, pa i preko njih. Stoga njegovi uspjesi nisu slučajni. Budući da su mu roditelji početkom 90-ih izgubili posao, obitelj je bila u teškoj materijalnoj situaciji. No, brzo su se snašli, otvorili su malu trgovinu s prehrambenim proizvodima i iznajmljivali nekoliko soba hodočasnicima u Međugorju. No, rat je pokvario i taj posao. Osim Marina, Zdenko i Koviljka Čilić maju još tri sina – Vinka (1983.), Gorana (1986.) i Milu (1994.).

Kako je Zdenko Čilić htio da mu se sinovi bave sportom, forsirao je da se dvojica starijih bave nogometom i košarkom, a Marin se sasvim slučajno počeo baviti tenisom.

Jednom zaigrao za BiH

Prvi doticaj s teniskim reketom Marin je imao kao šestogodišnjak u Njemačkoj, gdje mu je živio stric.

S ocem je otišao u posjet stricu, a kad se vratio u Hercegovinu, imao je svoj reket. Marin je kao dječak bio opsjednut tenisom pa ga je otac 1995. morao odvesti k treneru Željku Dževlanu, koji je trenirao djecu u Međugorju.

– Marin je igrao jednostavan tenis kakav i danas igra, nije bilo atraktivnih poteza, ali dobivao je poene. Bio je preozbiljan za svoju dob – govorio je Dževlan.

Marin je kao dijete s Dževlanom osvojio i prvi turnir. Kako je Zdenku Čiliću, Marinovu ocu, posao u dućanu s prehranom krenuo nabolje, odlučio je 1998. pokraj svoje kuće sagraditi teniski teren, i to samo za Marina i njegove kolege. Tako je i treneru u kući mogao osigurati smještaj.

Zdenko Čilić htio je učiniti sve za sina jer su „stručnjaci govorili da ima veliki talent i da ga čeka velika karijera“.

Marin je već kao desetogodišnjak počeo nizati uspjehe. Jedno kraće vrijeme Marina su trenirala dva Čeha na terenu pokraj njihove kuće u Međugorju, a onda je nastavio trenirati u Mostaru kamo ga je otac svakodnevno vodio k treneru Tvrtku Buliću. I to je trajalo dvije i pol godine.

Od tada Marin, prema riječima trenera Bulića, igra praktički isti tenis – napadački, bez previše atraktivnih poteza, ali slaže poene i strašno je učinkovit.

– Obitelj je sve uložila u njega, bilo je puno odricanja da on uspije – kaže trener Bulić.

U vrijeme dok ga je trenirao Bulić, bile su kvalifikacije reprezentacije BiH za Europsko prvenstvo. Na tom turniru Marin je prvi i jedini put nastupio za reprezentaciju BiH. No, tadašnji izbornik reprezentacije BiH Tanović nije dopustio Marinu da igra kao prvi igrač, nego kao treći, unatoč tome što je bio najbolji u momčadi. Kako se u Hercegovini Marin više nije mogao razvijati, otac je odlučio da ga odvede u tenisku školu Ivice Humića u Zagreb. Radeći s Humićem, Marin je glatko osvojio prvenstvo Hrvatske u svojoj kategoriji.

U razgovoru s Humićem Zdenku Čiliću bilo je ponuđeno da Marin besplatno trenira. Obitelj se, dakako, trebala pobrinuti za stan i smještaj, međutim, nisu mogli pronaći adekvatnu „pozitivnu osobu“ koja bi se brinula o njemu i nadzirala ga 24 sata. Stoga je Zdenko rekao sinu da se vraćaju doma u Međugorje, a Marin je to primio „hladnokrvno“ i rekao da će udarati lopticom o zid na terenu pokraj kuće, a kad netko svrati, imat će sparing-partnera.

Zdenko Čilić u tom je trenutku pomišljao da će mu sin odustati od tenisa, međutim, on je svaki dan dva-tri sata provodio na terenu, sam radio kondicijske vježbe i sve što je trebalo kao da ima trenera pokraj sebe. Onda je opet počeo trenirati u Mostaru.

Marinova pozicija ni na nebu ni na zemlji trajala je oko pola godine. No, kad je poduzetnik Tihomir Elez, susjed Čilićevih u Međugorju, čuo da Marin igra jako dobro, rekao je Marinovu ocu da malog pošalje k njemu.

Tako je Marin ostao u Zagrebu kod budućeg kuma Tihe Eleza koji nije imao djecu pa je Marina prihvatio kao svoje dijete. Vozio ga je na treninge, pazio, omogućio mu sve uvjete.

No, u Marinovoj karijeri jedan je od ključnih trenutaka upoznavanje s Goranom Ivaniševićem preko Tihe Eleza. Kad je Ivanišević vidio kako Marin igra, nazvao je Boba Bretta, koji je imao tenisku akademiju u San Remu, i zamolio ga da primi talentiranog Čilića i da svoju procjenu.

Tiho Elez odvezao je Marina u San Remo. Nekoliko dana poslije Bob Brett nazvao je Ivaniševića i rekao mu:

– U Marinu ima nešto što odavno nisam vidio.

Brett je tada rekao Čiliću:

– Odsad je za tebe kod mene sve besplatno, i tereni i treninzi. Evo ti moji brojevi, zovi me u podne i u ponoć, sve ću učiniti za tebe.

Nakon toga, Marin Čilić svake je godine po nekoliko puta počeo odlaziti u San Remo u teniske kampove Boba Bretta.

Čilićev otac nije mogao sam financirati česte sinove odlaske u San Remo pa mu je pomagao Tiho Elez.

Kao junior Marin je nastupao na ATP turnirima na svjetskoj razini, a kruna tih nastupa je osvajanje juniorskog Roland Garrosa 2005. Tada je imao samo 16 godina!

Iduće godine, 2006., Čilić je bio juniorski prvak svijeta, prvi na svjetskoj rang-listi.

Sve je podredio tenisu

A onda je prestao igrati juniorske turnire i postao profesionalac.

Prvi turnir osvojio je u Vinkovcima. Zatim je u siječnju 2006. igrao dva featuresa u Zagrebu, jedan je osvojio, drugi izgubio u finalu. Od prvog profesionalnog meča u Vinkovcima do osvajanja prvog Grand Slama, US Opena 2014., Marinu je trebalo punih devet godina. Očekivalo se da će se to prije dogoditi, posebno poslije polufinala Australian Opena 2010., međutim, nije se sve posložilo.

Kad je prvi put ušao među 10 najboljih igrača svijeta, Marin je mislio da treba igrati savršen tenis, a to je nemoguće. Njegov bivši trener Goran Ivanišević opustio ga je, vratio mu je samopouzdanje. A današnji trener Bjorkman također mu je puno pomogao.

Pa ipak, za svoj uspjeh najzaslužniji je on sam – Marin Čilić, čovjek kojem je tenis život.

– On igra tenis zato što to voli, nije počeo igrati da bi zaradio. Dakako, uz uspjeh ide i sve ostalo – i slava i zarada. Tenisač se mora roditi, ali mora i živjeti tenis – govorio je Zdenko Čilić.

Disciplinirani Marin sve je podredio tenisu.

– Ali, nije tenis sve u životu. Često sam govorio da mi je sin sto puta osvajač, sto puta prvak, ništa to ne vrijedi ako nije dobar čovjek koji pošteno radi i živi, koji širi pozitivu, mir i dobro, rekao je Zdenko, otac wimbledonskog finalista.