Nogometaši su Hrvatsku digli na noge osvajanjem bronce 1998., Janica je napravila čudo na OI 2002. s tri zlata i srebrom, a mnogo veselja donijeli su nam Ivanišević i Petrović
Bilo je jako malo onih koji su uoči početka US Opena bili spremni uložiti novac da će Marin Čilić osvojiti turnir (koeficijent je bio 100!), no Međugorac je pokorio New York i tako se zlatnim slovima upisao u povijest hrvatskog sporta.
Vođa reprezentacije
Ako se gledaju rezultati od neovisnosti, Čilićevo osvajanje US Opena spada u 10 najvećih uspjeha hrvatskog sporta.
Tri zlata i srebro Janice Kostelić na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju, srebro košarkaša na OI 1992. u Barceloni, bronca nogometaša u Francuskoj 1998. godine te dva olimpijska zlata rukometaša (1996. i 2004.) malo su iznad svih, no Čilićev uspjeh po značaju se može usporediti s olimpijskim zlatom Sandre Perković, svjetskim zlatom Blanke Vlašić, zlatima vaterpolista na SP-u 2007. i OI 2012. godine...
Čilićevim trijumfom hrvatska je dobila trećeg pobjednika/pobjednicu na Grand Slamu. Prvoj je to uspjelo Ivi Majoli 1997. u Roland Garrosu pobjedom protiv Švicarke Hingis, a potom Ivaniševiću u Wimbledonu 2001., u onom kultnom finalu protiv Australca Raftera.
Čilićeva pobjeda može se svrstati i u rang osvajanja Davisova kupa 2005. godine. Tada je Marin imao 17 godina, bio je aktualni pobjednik juniorskog Roland Garrosa i tek je kucao na vrata reprezentacije. Sada je pak vođa te Hrvatske, a pokazao je to i odlukom da nastupi u Amsterdamu u borbi protiv Nizozemaca za ulazak u Svjetsku skupinu.
A tek mu je 25 godina
Murray, Federer, Đoković i Nadal otkazivali su nastupe za reprezentaciju nakon osvajanja Grand Slamova, no Međugorcu to nije palo na pamet. I zato već sada zaslužuje biti među najvećim velikanima hrvatskog sporta. A samo mu je 25.
Uspoređivati Vlašić i Perković s ovime što je učinio Čilić i još staviti treće mjesto nogometaša je zapravo izvrstan pokazatelj zašto u našim medijima tenis ima nikakav status. Sad su se odjednom svi raspisali, a u New York nisu poslali jednog jedinog novinara. Svaka čast Perković i Vlašić, ali napor koji treba uložiti da bi se osvojio teniski Grand Slam je nešto što ove dvije nikada neće moći shvatiti, niti iskusiti. Jedini u Hrvatskoj koji su ostvarili veći uspjeh su Janica koja je apsolutno nedodirljiva, košarkaši 1992. jer su osvojili u vrijeme domovinskog rata kada je bilo najteže igrati bilo šta dok ti narod gine u domovini, rukometaši s dva zlata, Goran s wimbledonskom titulom. I to je to.