Na Pohorju, na mjestu gdje djevojke zimi love “Zlatnu lisicu” na skijama, hokejaši Medveščaka hvatali su formu za debitantsku sezonu u KHL-u predvođeni novim, po biografiji ozbiljnim trenerom. Tko je Mark French, kazao nam je sam Kanađanin uz kavu.
S Medveščakom ste svega dvadesetak dana, okupila se respektabilna momčad. Kako je raditi s NHL igračima?
– Sjajno! To su iskusni dečki od kojih se očekuje da budu profesionalci pa mi je lakše. Imaju iskustvo, ali i zvjezdani status, sve je na vrlo visokom nivou.
Znao jedino za obalu
Što je Medveščak sposoban napraviti u KHL-u, možete li ih dovesti do doigravanja?
– Ne znam... Postoji mnogo nepoznanica, momčad je posve nova, ulazimo u novu ligu... Na pripremama radimo odlično, ali ne mogu biti siguran kako će to izgledati kada liga počne. Ima posla, treba stvoriti identitet momčadi. Cilj nam je, naravno, doigravanje.
Jeste li zadovoljni igračima ili tražite od čelnika kluba “hoću ovog ili onog”?
– Sretan sam bio kad sam čuo da dolazi Steve Mondator. U hokeju igrači često dolaze i odlaze pa se kao trener ne zamaram time, oslanjam se na društvo koje imam u svlačionici. Nisam od onih koji će se miješati profesionalcima iz kluba u to koga će dovesti, već kanim izvući najbolje iz momaka koje imam na raspolaganju.
Možete li se opisati kao trener, jeste li prijatelj s igračima ili ste čvrste ruke?
– Trener mora biti blizak igračima da zna što im može pomoći, ali opet dovoljno daleko da može samostalno donositi odluke i voditi ih. Znam neke koji su se držali daleko od igrača, ali želim da osjete da se brinem o njima, o tome što je najbolje za momčad.
Kako se nosite s problemima u momčadi, primjerice igračima koji se opijaju?
– Imao sam u karijeri raznih problema... Na početku sam se brinuo za juniore: kakvi su u školi, dolaze li na vrijeme, a kasnije na profesionalnoj razini susreo sam se s različitim problemima. Nemam pravilo “ako učiniš to, letiš”, već pokušavam sa svakim problematičnim sjesti i probati riješiti problem. Ne mogu dečkima pozvati roditelje, ha-ha. Profesionalci su, a ako ne treniraju kako treba, onda i ne igraju tako, a onda to postaje moj problem, a time i njihov problem.
Kako se snalazite s ćirilicom, znate li je čitati?
– Jako slabo, ha-ha. Bit će to problem, morat ću na ruske igrače upozoravati po brojevima. “Hej, drži onog s brojem šest, kako god da se zvao...”. Morat ćemo naučiti ćirilicu, ruski i hrvatski, i ja i moji igrači. Želim da pokažemo poštovanje, da možemo komunicirati.
Jeste li znali što o Zagrebu prije nego što ste došli?
– Znao sam za obalu, Kanađani sve više dolaze ovamo na odmor. Ali, kad sam pristao doći, dosta sam vremena proveo na Googleu kako bih naučio što više.
Kako je stvoriti kemiju u momčadi, rijetki se otprije poznaju, a nemate puno vremena?
– Momčad mi je sastavljena od tri dijela: igrača koji su igrali u Medveščaku lani, zatim Amerikanaca koji su prvi put u Europi i onih koji su već igrali na Starom kontinentu, ali ne i ovdje. Trebam te tri skupine povezati.
Najdraži mu je Gretzky
Kako su vam se dopali navijači? Usporedite ih s onima u Americi.
– Navijači Medveščaka mnogo su glasniji! Svidjela mi se njihova strast, ne sjedaju ni trenutka, navijaju bez prestanka, bubnjevi odzvanjaju. I uvuče vas to, postajete dio te atmosfere. U Americi je atmosfera više kazališna. Iako je na utakmici i po 12 tisuća ljudi, ako se na ledu ništa ne događa, svi mirno sjede...
Kakvi su igrači bili u vaše vrijeme, a kakvi su danas?
– Fizički su puno spremniji, a i znaju više o hokeju, jedu mnogo bolje, razumiju se u nutricionizam. Ja sam mogao samo dizati utege na benču, a njima su danas treninzi sofisticiraniji.
Koji vam je najdraži igrač u Medveščaku?
– To vam ne smijem reći, ne bi bilo u redu. U karijeri mi je najdraži Wayne Gretzky...
Imate li prijatelja Hrvata u Kanadi?
– Moji su se roditelji razveli kad sam već bio odrastao, a moja se majka poslije zaručila s Hrvatom iz Dalmacije, koji je u Kanadi živio godinama. Bio sam povezan s Hrvatima i ranije...