Seniorski nogomet Marco Materazzi je počeo igrati u nižim ligama, na neuglednim terenima u predgrađima divljeg talijanskog juga sanjao je da će postati napadač koji zabija 10 golova na utakmici, a završio kao svjetski prvak, pobjednik Lige prvaka, peterostruki prvak Italije i jedan od najboljih strijelaca među braničima svjetskog nogometa. Osim trofeja, karijeru su mu obilježile razni incidenti, tučnjave i kartoni te ga pamte većinom kao agresivca koji je isprovocirao Zinedinea Zidanea u njegovoj zadnjoj utakmici u karijeri, finalu SP-a u Njemačkoj 2006. godine. Zidaneov udarac glavom u Materazzijeva prsa i oproštaj jednog od najvećih svih vremena s crvenim kartonom, do danas je jedan od najkontroverznijih događaja u finalima Svjetskih prvenstava.
U berlinskom finalu Marco Materazzi (49) je prvo skrivio penal, pa izjednačio nakon nevjerojatnog ubačaja Andree Pirla, 'isključio' Zidanea te nakon produžetaka zabio u raspucavanju penala za veliko slavlje Lippijeve Italije. Podignuo je pehar svjetskih prvaka koji je jučer stigao u Split, u sklopu svjetske turneje Fife i Coca-Cole te s Materazzijem kao ambasadorom SP-a u Kataru. Dok smo razgovarali, iza nas je stajao kultni trofej izrađen od šest i pol kilograma čistog zlata i barem tone emocija onih koji su ga gubili i osvajali.
Marco, kakav je to osjećaj i što je na putu do ovog pokala za tebe bilo najteže?
- Predivan, jedinstven i savršen osjećaj, ali iza njega stoji jako dug put. Najteže je bilo prijeći onih 40 metara do bijele točke, činilo mi se da to traje duže od kvalifikacija. Sve ovisi o tebi, spremaš se za udarac koji može odlučiti prvaka svijeta, a cijeli stadion zviždi. Taj osjećaj je neopisiv.
Ipak, mnogi se neće sjetiti tog vašeg pogotka, ali svijet pamti sukob sa Zidaneom. Je li vam danas žao zbog toga?
- Žao mi je što mi je to na neki način obilježilo karijeru. Od djetinjstva sam sanjao da ću se jednog dana boriti za svjetsku titulu, a onda se dogodi da svi pamte samo jednu scenu. Radije bih da se to nije dogodilo, kad sam već došao do te najviše stepenice. Što se Zidanea tiče, to nije nimalo promijenilo naš odnos, nismo se poznavali prije isključenja i ne poznajemo se ni danas.
I Hrvatska je bila blizu prije četiri godine, a jednom prilikom ste kazali da vas je naša reprezentacija jako podsjetila na Italiju iz 2006. godine. Zašto?
- Hrvatska mi je simpatična, tako mala nacija, a ima tako puno prvaka. Navijao sam za vas jer bi bilo lijepo da tako mala zemlja postane prvak. Nisam navijao protiv Francuske, nemam ništa protiv njih. Znao sam da Hrvatska ima dobre igrače, ali nitko nije mogao predvidjeti onakav put, nitko nije mogao prognozirati kako će utakmice Hrvatske završiti. Bilo je dramatično, ali zaslužili ste poštovanje cijelog svijeta. Dizali ste se iz utakmice u utakmicu, imali ste jedinstvo u momčadi, a kad imate takav entuzijazam, onda dobri igrači postaju izvanredni. U tome sam vidio sličnost s našom borbom za naslov, iako ne možemo uspoređivati Italiju i Hrvatsku. Mi smo kroz povijest osvajali svjetska prvenstva, a za vas je to nešto novo. Nisam rekao da je nezasluženo, radite na tome još od 1998., izbacujete mlade igrače koji stasaju uz veličine poput Luke Modrića.
Mislite da Hrvatska s Modrićem može napraviti podvig i u Kataru?
- Zašto ne, Modrić je gladan, iako je osvojio već puno raznih trofeja s Realom, ali i kao pojedinac. On je bio i Zlatna lopta, nema većeg priznanja za igrača. Iako je već u godinama, i dalje je gladan i to čini ključnu razliku. Kad ga suigrači vide, i oni tome teže. Modrić je jedan od najvećih veznjaka svijeta, a vjerujem da s njim u Kataru možete i do kraja. Bili ste treći, pa drugi, zašto sad ne biste bili prvi?
Jesu li vaše simpatije prema Hrvatskoj vezane uz Ivana Perišića i Marcela Brozovića, koji su s Interom postali prvaci?
- Ha-ha, moguće je i to. Perišić je odabrao drugi put, moža malo prekasno, ali ide mu dobro u Engleskoj. Ipak, ostao je zakinut za ljubav navijača Intera, to u Engleskoj sigurno nema. Što se Brozovića tiče, njega ne damo, on ostaje i držimo ga čvrsto rukama i nogama u klubu. Ne mogu zamisliti Inter bez njega, a Ivanu se ovim putem zahvaljujem za sve što je dao Interu.
Protiv Hrvatske ste 2002. godine odigrali i svoju prvu veliku utakmicu za Italiju i izgubili, a vaš gol za izjednačenje je poništen zbog zaleđa. Inzaghi je, dakako, označen kriv, pa je suca pokušavao uvjeriti da je on dirao loptu i zabio taj gol. Nije prošlo, Bobo Vieri kaže da se nikad u životu nije tako smijao kao kada je vidio tu scenu, ali vi ste nakon utakmice bili na najvećem udaru kritika zbog igre u obrani. Kakva su sjećanja s te utakmice?
- Bio sam mlad, a vi novinari obično uzmete na zub one najmlađe, rijetko se tako udari na zvijezde i veličine. Ali i to je dio mog puta na kojem sam kasnije dokazao tko sam. Samo jaki idu naprijed, a ja sam imao sreću da budem dovoljno jak, iako sam u životu uvijek ostao dijete. Ja i dalje živim svoj san dok gledam ovaj pehar iza nas.
Italija opet ne ide na SP, je li to tragedija za vašu naciju?
- To je tragedija u svakoj državi na svijetu. Treba se fokusirati na to da se plasiramo na iduće natjecanje.