Kranjska Gora sad je već tradicionalni ljetni pripremni kamp nogometaša Rijeke. Na savršenom terenu koji su pripremili slovenski domaćini čuje se samo glas Matjaža Keka, prvog stranog trenera koji je osvojio HNL, i koji često ističe da čovjek sam u nogometu više ništa ne može. Njegov stožer nije mali, ali nije ni prevelik, a prvi pomoćnik je Vjekoslav Miletić (rođ. 1969.) koji je uz Keka od prvog dana mandata na klupi Rijeke.
Koje su vam ovo zajedničke pripreme?
– Keku i meni mislim da su devete. Danko Matrljan i Mladen Žganjer kasnije su ušli u stožer, a od prvog dana tu su i timski menadžer Rade Ljepojević i kondicijski trener Ugo Maranza. Stvari su jasno podijeljene, ali kondicijski treneri ulaze i u sferu nogometa. Zna se do koje razine.
Koliko se često događalo da morate mijenjati Keka zbog bolesti ili drugih obveza?
– U četiri i pol godine izuzetno malo. Ja sam jednom izostao sedam dana zbog škole, a gospodin Kek možda tu i tamo koji dan. Jedino ga nije bilo prvih tjedan dana priprema u Portugalu jer je bio bolestan. To je jedini put da u kontinuitetu više dana nije bio na treningu.
Gdje ste radili ranije?
– Bio sam trener kadeta Rijeke. Rođen sam u Zadru, a od sedme godine sam u Rijeci.
Do 14. igrao samo na ulici
Životna priča i nogometni put prvog Kekova pomoćnika posebno su zanimljivi.
– Prvi koraci bili su u Rijeci s 14 godina. Bit će i zadnji, u veteranima. Igrao sam i u lokalnim klubovima, Pomorcu, Orijentu, Lučkom radniku, završio karijeru na Krku u trećoj ligi. Igrao sam i mali nogomet za Uspinjaču. Lomio sam se između ljubavi prema malom nogometu i nogometu.
Koja je vaša generacija u Rijeci?
– Brajković, Grubor, Skočić, Brkljača, Mravić, Tomljenović, pokojni Gerovac... Kad smo stasali u seniore, počeo je rat pa su mnogi otišli svojim putem.
Počeli ste s 14, gdje ste bili do tada?
– Na ulici! Tako je tada bilo. Pa Saša Peršon je sa 16 godina počeo trenirati u klubu i postao reprezentativac. Na ulici ste prije razvijali sve vještine. Danas klinci krenu sa sedam i razvijaju se kako žele treneri, oduzme im se na kreativnosti. Neću reći je li to dobro ili loše, ali je tako.
Spomenuli ste rat... Bili ste u Lučkom radniku na posudbi, trebali se vratiti u Rijeku, ali otišli ste u rat.
– Imao sam u travnju 1991. težak prijelom noge, četiri mjeseca nosio sam gips. Istina, umjesto na teren, otišao sam u rat.
Pozvao vas je netko od prijatelja?
– Da, nisam bio tako hrabar da idem sam. Nas trojica, moji prijatelji Ivan Kovač i Damir Brkljača, također juniori Rijeke, i ja zajedno smo se prijavili u Zbor narodne garde. Bili smo uglavnom na ličkom ratištu, na kraju prije skidanja i u Posavini, uz Bosnu. Vratio sam se u listopadu 1992., kad je pala Posavina. U nekim mojim razmišljanjima nisu mi bili jasni neki ciljevi kroz sve to, a mogao sam se vratiti nogometu. Tada o njemu nisam mogao razmišljati. Kad sam se vratio, potpisao sam profesionalni ugovor. Nogomet me odvukao od tih razmišljanja.
Rušenje agresorskog zrakoplova jedna je od uspomena iz dana obrane domovine...
– Da, srušio sam ga. U JNA sam bio obučen sa Strijelom 2, s ramena gađate, to je prenosivi dio protuavionca. Na ličkom ratištu 11. studenoga 1991. dogodila se situacija da sam imao kod sebe tu Strijelu 2. Opalio i, što bi rekli nogometaši, pogodio! Na opće zadovoljstvo svih.
Samo rock’n’roll!
Jeste li taj vojnički stil života i iskustva kroz koje ste prošli prenijeli na trenersko zanimanje?
– Puno mi je to iskustvo donijelo. Svjestan sam da ima ljudi kojima je rat nešto odnio. Ne govorim samo fizički, već i o PTSP-u. Sport je danas također vojno ustrojen, znaju se hijerarhija i principi. Znalo se dogoditi da budem i krut, prema sebi, ne prema drugima. Iako to nastojim držati u sebi, često si kažem da ću kad budem podvlačio crtu i zbrajao osvojene prvenstvo, kupove i superkup, sudjelovanje u ratu staviti sebi na prvu poziciju u životu. Uz veliko zadovoljstvo što sam sudjelovao, sretan sam što sam uspio ostati normalan i zdrav i što sam mogao pomoći u formiranju sebe, okoline i društva. Premda nisam siguran da sam uspio s društvom.
Jedan ste iz mase Riječana koji su branili domovinu, ali i jedan od brojnih koji su se okušali u svirci...
– Da, ha-ha! Kao i svi klinci u to vrijeme, pokušavali smo formirati bendove. Svirao sam gitaru, iako smo pokušavali svirati i sve druge instrumente, čak sam imao i neki glas koji može proći za pjevanje.
Svirali ste u klubu Palach u Kružnoj ulici. Rock?
– Samo rock’n’roll!
Kek je džezer, kako se slažete?
– Rijetko zajedno slušamo budući da svatko ima svoje slušalice. Jazz mi je O.K., ali sam ipak za žešću glazbu – kaže Vjekoslav Miletić, važan član stručnog stožera prvaka.
Svaka cast momak ! Na stavovima i na sportskom radu ! I da , neka si ga "skinuo", hehe...