Sportski tjednik Max donosi zanimljivu priču o Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine. Slavko Goluža, izbornik hrvatske rukomete reprezentacije, u London će voditi samo jednog kružnog napadača, Igora Vorija. Pokojni Velimir Kljaić je na OI u Atlantu 1996. vodio tri – Alvara Načinovića, Nenada Kljaića i Božidara Jovića.
– Alvaro i ja bili smo poznati kao sjajni obrambeni igrači, a Jovića je tata vodio jer je bio u tom trenutku jedan od najboljih mlađih kružnih igrača u svijetu – rekao je Nenad Klajić pijući prvi jutarnji sok u Pagu gdje već godinama ljetuje.
Zanimljivo je da u Pagu ljetuje i njegov tadašnji suigrač Božidar Jović (40).
– U Atlantu sam došao kao treći kružni napadač, no nakon prve utakmice, kada smo jedva pobijedili Švicarsku, Alvaro se preselio na tribinu, a ja na parket – prisjeća se Jović.
Nenad zamalo da nije otišao na OI.
Zločesti dečki olimpijske delegacije
– Na utakmici protiv Jugoslavije na EP-u u Sevilli 1996. dobio sam jak udarac u leđa i završio u bolnici. Španjolski liječnici htjeli su me operirati govoreći da mi je karijera gotova. Srećom, nisam ih poslušao. Razgovarao sam sa Stanislavom Peharcem koji mi je rekao da se ta ozljeda može riješiti bez operacije i da ću sigurno još igrati. Prvu noć u bolnici bio sam nepokretan, ali sam već nakon dva dana mogao hodati – kaže Kljaić.
Nakon povratka u Hrvatsku odmah je otišao na terapiju u Pulu gdje ga je dočekala vijest da će njegov otac biti izbornik na OI u Atlanti.
– Znao sam da će tata postići dobar rezultat jer sam poznavao njegov način rada. Igrački smo bili dobri, samo nam je trebao dobar trener. I zato mislim da smo mogli osvojiti više od europske bronce u Portugalu i srebra na SP-u na Islandu.
Na pripreme u Tupelo, gdje su bili dva tjedna uoči Atlante, Kljaić je poveo 20 igrača.
– U Tupelu smo bili s veslačima i još nekim sportašima. Domaćini su bili jako ljubazni, ali nisu imali pojma što je rukomet. Tako smo došli na prvi trening, a oni napravili vrata od nekog laganog željeza. Prvi udarac i vrata su se raspala. Počeli smo se nadmetati tko će dalje loptom šutnuti vrata. No, drugi su dan nabavili prava rukometna vrata.
Po čemu ćete pamtiti Tupelo?
– Po dobrim komadima. Bila je jedna jako dobra novinarka. Ostala mi je u lijepom sjećanju – istaknuo je Kljaić.
Po čemu još?
– Bila su dva kluba u tom gradu i oba su radila samo do ponoći. Takav je bio zakon. Naravno da smo ostajali dok se nisu zatvorili. Bili smo jedan dan i u rodnoj kući Elvisa Presleyja – sjetio se Nenek.
Sigurno je bilo obožavatelja njegove glazbe među rukometašima?
– Ha-ha! Mislim da Elvisovu glazbu tada nitko nije slušao...
Nakon završetka priprema Velimir Kljaić odredio je 16 igrača za OI. Ostalima je rekao da mogu na Igre, ali da neće biti u selu ili da odu doma.
– Mislim da je jedino Zvonimir Bilić otišao kući.
U Atlanti su naši rukometaši odigrali dvije prijateljske utakmice, s Alžirom i Brazilom.
– S Alžircima je utakmica prekinuta u 55. minuti zbog opće tučnjave, a od Brazila smo izgubili. Bili smo nervozni od dugih priprema, još smo i gubili od tamo nekih Alžiraca i zato smo "pukli" – rekao je Jović.
Bez obzira na to, ozračje među igračima nije bilo poremećeno.
– Mi smo bili zločesti dečki naše olimpijske delegacije. Da nismo osvojili medalju, novinari bi nas razapeli!
Već na prvoj utakmici olimpijskog turnira protiv Švicarske bilo je loše.
Ukrali dostavno vozilo
– Bili smo u jednom trenutku na –6. Uništio nas je Baumgartner, u to vrijeme najbolji igrač njemačke lige. U poluvremenu sam rekao tati da mu damo čovjeka, a da nam ostali neće nauditi. Promijenili smo obranu i na kraju pobijedili. Dalje je sve išlo glatko do zlatne medalje.
Kako je bilo na otvaranju?
– Čekali smo satima da uđemo na stadion, neki su dobili i žuljeve i jedva smo čekali da legnemo na travu. Pored nas su bile kubanske odbojkašice. Regla Torres je bila najzgodnija sportašica u olimpijskom selu.
Rukometaši su u olimpijskom selu bili pravi kauboji.
– Kako smo došli među prvima, odmah smo si iz drugih apartmana uzeli krevete koji nam odgovaraju. Tada je nastala pomutnja – ističe Jović.
Odmah prvu večer zbog rukometaša su došli vatrogasci...
– Vladimir Jelčić zapalio je cigaretu, a pušenje je bilo strogo zabranjeno. Senzori su se odmah javili, stigli su vatrogasci. Rekli su nam da ćemo drugi put morati platiti ako se takvo što dogodi – sjeća se Jović.
No, naši rukometaši nisu se dali.
– Prerezali smo žice senzora tako da smo mogli pušiti koliko smo htjeli. Onda smo došli na ideju da se uvijek jedan od nas spusti u druge apartmane, tamo pusti dim, čeka da se upale senzori i onda trk u naš apartman. Gotovo svaku večer bila je evakuacija, a mi smo guštali kako sportašice jure iz soba u spavaćicama.
Put od apartmana do restorana bio je dugačak i naporan, ali...
– Jednom prilikom netko je ispred restorana ostavio dostavno vozilo. Ja sam to iskoristio i poveo dečke do apartmana. Kasnije smo vidjeli hrpu policajaca kako se vrte oko tog vozila, a mi smo se pravili da ništa ne znamo – kaže Jović.
U slobodno vrijeme bila su dva mjesta gdje je Kljaić izlazio.
– Imao sam rutu šoping-centar – Gold klub. U tom Gold klubu nastupale su go-go plesačice. Kako bih znao doći u jutarnjim ili ranim popodnevnim satima, gostiju je bilo malo pa sam se s nekim djevojkama sprijateljio – kaže Kljaić.
A šoping?
– Donio sam kući sedam kofera. U tri su bile samo igračke Batmana jer ga je moj tada četverogodišnji sin obožavao. Kupio sam si i monoskiju koja je bila u Americi dvostruko jeftinija nego u Europi – kaže Kljaić.
A Torres?
– Ne znam što je bilo s njom, ali sam se družio s prijateljicama iz Tupela. Novinarka je imala ulaznicu za olimpijsko selo, tako da joj nije bio problem doći.
Znači, tko kaže da nema seksa u olimpijskom selu, taj laže?
– Upravo tako, masno laže – istaknuo je Nenek.
Zlatnu medalju rukometaši su proslavili na svoj način.
– Prvo smo izrezali službena odijela, potom smo se vozili Atlantom autobusom na kat s otvorenim krovom i pjevali iz svega grla, a onda je dernek nastavljen u Hrvatskoj kući. Bogme smo dobro proslavili – zaključio je Kljaić.
Nakon povratka iz Atlante s Olimpijskih igara Nenada Kljaića posebno se dojmio doček u Grosswalstadtu, njemačkom gradiću u kojem je u to vrijeme igrao.
– Došao sam oko četiri ujutro, a gradić je već bio sav okićen transparentima "Dobro došao, olimpijski pobjedniče". Cijela mi je kuća bila u cvijeću. To zaista nisam očekivao. Sljedeći dan odmah me primio tamošnji gradonačelnik – kaže Kljaić.
Vaša se generacija neusporedivo bolje zabavljala od ove današnje?
– Da, mi smo baš svi bili fakini. Ovi danas igraju samo playstation, igrice na mobitelu. Ne znaju se dobro zabavljati – smatra Nenad.
Nenoooo kraaaaljuuuu....uvijek si znao živjeti tj uživati uz najbolje rezultate (komade) i medalje!