Sportski tjednik Max donosi priču o nepoznatom Davoru Šukeru koji bi idući tjedan trebao postati predsjednik HNS-a. Malo je nedostajalo da njegova karijera potkraj osamdesetih krene drugim smjerom i da ga put iz Gradskog vrta odvede u Poljud. Već se sve bio dogovorio s Hajdukom, gotovo je i zadužio opremu, ali nikada nije odjenuo bijeli dres. U zimu 1988. tada 21-godišnji napadač Osijeka čekao je u hotelu Marjan još samo da se klubovi dogovore. Hajduk je najboljeg strijelca jugoslavenske lige mogao dobiti ispod cijene i za sitan novac složiti atomski napad Bokšić – Šuker. Međutim, transfer je propao zbog 150.000 tadašnjih DEM, koliko Splićani nisu htjeli platiti za odštetu! Tadašnji je dopredsjednik Hajduka Niko Gabić, kaže u to doba čelni čovjek u Gradskom vrtu Milan Španjić, ustvrdio da Davor Šuker ne vrijedi toliko novca!
– Pokušali smo ga prodati u zimskom prijelaznom roku zbog stiske. Posao je bio gotov, ali zamislite, odbili su i rekli kako bi trebao biti sretan da i badava dođe u Hajduk! – kaže Španjić.
Šuker je Gradski vrt tako napustio šest mjeseci kasnije od planiranog. U ljeto 1989. bijelo-plavi ga, međutim, više nisu morali nuditi, bio je i službeno kralj strijelaca prve lige, već su mogli birati i dizati cijenu. Prvi se javio Partizan, koji je toga ljeta već ugrabio jednu zvijezdu u usponu – Predraga Mijatovića iz Budućnosti. Crno-bijeli su Osijeku za transfer Šukera nudili kompletnu rasvjetu Gradskog vrta i dio u novcu, ali odbijeni su. Crnogorac je sa Šukerom sedam godina kasnije ipak zaigrao, ali u napadu Reala. Pokušali su čak i Splićani ispraviti propušteno, Jurica Jerković dolazio je opet u Osijek, ali prekasno. Više nitko Dinamovoj ponudi nije mogao parirati.
Sjajna generacija
Pola milijuna njemačkih maraka glasila je ponuda iz Maksimira, što je tada bio rekordan transfer igrača među klubovima jugolige, i rastjerala potencijalne konkurente. Velimir Zajec tog je ljeta imao pune ruke posla – Radmila Mihajlovića prodao je Bayernu, Vladu Kasala Nürnbergu – a Josipu Kužeu slagao je odličnu novu generaciju, Šukeru je kasnije pridružio Mladena Mladenovića i Kujtima Shalu. U Maksimiru su već bili Boban, Soldo, Zoran Mamić, Ištvanić, Panadić...
Međutim, ni transfer u Dinamo nije prošao glatko, a posao je završen u svatovima Miroslava Žitnjaka, tada prvog vratara bijelo-plavih, u kojima je Davor Šuker bio kum. Dinamovi emisari, predvodio ih je Brezni, u Đakovo su donijeli dio novca, ali i “loše” čekove.
– Donijeli su barirane čekove, ali nismo se dali nasamariti. Poslali smo ih nazad i rekli da se ne vraćaju dok ne donesu prave. Iste smo ih večeri dobili – kaže Španjić, jedini koji je usred svatovskog slavlja radio.
Čak ni mladoženja Miroslav Žitnjak, koji je sa Šukerom prošao sve mlađe kategorije u Gradskom vrtu i reprezentacijama SFRJ, pa i istog dana potpisao profesionalni ugovor s Osijekom, nije znao što se događa za svatovskim stolovima.
– Sve je obavljeno u tajnosti. Ženio sam se, bio zaokupljen drugim stvarima pa nisam ni primijetio da je itko iz Dinama bio u svatovima. Tek sutra ujutro sam doznao što se dogodilo – kaže Žitnjak koji je također trebao krenuti istim putem kao i njegov vjenčani kum, u Maksimir.
– Za smrtnike je da trče, a ovaj mali... Njegovo je samo da daje golove – dao je nalog Andrija Vekić trenerima mlađih kategorija da od dječaka kojeg je do tada vidio na svega nekoliko treninga istešu golgetera.
A tek koji tjedan prije za ruku ga je uhvatila i pred vrata Gradskog vrta dovela njegova nastavnica tjelesnog u njegovoj tadašnjoj Osnovnoj školi Borisa Kidriča, Lidija Vekić.
–- Sjećam se, nedjeljom smo imali školske utakmice pa je trčao s mise iz Divaltove ulice na Vijenac, preskakao ograde da stigne na vrijeme. Moglo se s njim, bio je pristojno i odgojeno dijete, a imao je izvanredne roditelje – kaže Lidija Vekić držeći u rukama stare brojeve sportskog tjednika Sprint s kraja osamdesetih godina iz kojih Šuker poručuje: Otkrila me učiteljica!
Ispred Bokšića, Pančeva...
Danas umirovljena profesorica tjelesne i zdravstvene kulture Lidija Vekić svoga je učenika pratila tijekom cijele karijere. Novinski članci, posteri, sve je pohranjeno u fasciklima, a njemu u čast od 1995. školski klub se zove po njemu – ŠUK Davor.
A u Gradskom vrtu Šukera su od mlađih pionira kovali za strijelca, prisjeća se njegov prvi trener Branko Karapandža.
– Predbacivao sam mu isprva da ne sudjeluje u igri, da se ne zalaže i slabo kreće, ali Andrija Vekić je uporno govorio: “Lopta je njegova, gol je njegov. On neka stoji, a smrtnici neka trče za njega. Ne brini se, sve će on utrpati” – kaže Karapandža koji tu Šukerovu crtu nikada nije zaboravio.
Za razliku od onih koji su ga pratili na sportskom putu, Šukera se, međutim, rijetko tko sjeća iz njegove generacije s Vijenca Borisa Kidriča (danas Ivana Meštrovića) na kojem je odrastao. Odmah je, kažu, izabrao loptu i s njom se družio. Preskakao je kategorije u omladinskom pogonu bijelo-plavih, a tadašnji ga je šef struke u Gradskom vrtu Milan Đuričić dva mjeseca prije 17. rođendana, 28. listopada 1984., prvi bacio u vatru u seniorskoj konkurenciji i poslao na teren protiv Vojvodine. Šest mjeseci zatim postigao je prvoligaški prvijenac protiv Prištine i baš je taj pogodak bio odlučujući, čime je Šuker kod Ljupka Petrovića zaslužio status igrača prve momčadi. Klupska uprava brže-bolje ponudila mu je ugovor – šest tisuća njemačkih maraka, ali godišnje.
– Bio je nevjerojatan, tako mlad, a hladnokrvan i pun samopouzdanja, kao da je uvijek znao gdje će lopta doći – kaže za Šukera Branko Karačić, tadašnji kapetan bijelo-plavih.
U četiri je profesionalne sezone, igrajući za “džeparac” u Gradskom vrtu, Šuker postigao 40 golova za Osijek, od čega 18 u svojoj posljednjoj sezoni za bijelo-plave, kada je bio i najbolji strijelac prve jugolige u konkurenciji Bokšića, Pančeva, Savićevića, Mijatovića...
Cijelu priču pročitajte u sportskom tjedniku Maxu!
Kakav dream team bi dobili kad bi sastavili momčad od svih igrača koje je Hajduk odbio ili nije želio... Eh, da mi je kuna svaki puta kad neki Hajdukov "otpadak" postane odličan igrač :)