MAX! Sammir: Bože, hvala ti što si uslišao moje molitve

U novom broju sportskog tjednika Max! čitajte veliki intervju s novim reprezentativcem Sammirom. U trenutku kad je izbornik Igor Štimac objavljivao popis igrača na koje računa za utakmice protiv Makedonije i Walesa, najbolji igrač hrvatskog prvaka Jorge Campos Cruz Sammir (25) sjedio je u jednom zagrebačkom restoranu na ručku sa svojim menadžerom Božom Sliškovićem.

Opušteno su iščekivali vijesti iz Rusanove vjerujući da će se Sammir naći na Štimčevu popisu i da će taj dan biti jedan od najsretnijih u njegovoj karijeri. Negdje u pola ručka Sammiru je zazvonio telefon. Smireno je odložio pribor za jelo, uzeo u ruke svoj iPhone i kad je vidio broj koji ga zove, razvukao je osmijeh od uha do uha. Pretpostavljao je da će mu prijatelj prenijeti najiščekivaniju vijest u karijeri: “Čestitam, Sammire, postao si hrvatski reprezentativac.” Nijemo je slušao “glasnika”, a grimase na njegovu licu otkrivale su neizmjernu sreću i radost. Na trenutak je izgubio moć govora, a kad je poklopio slušalicu, ustao je od stola, stao pored njega te pogledao u nebo, zahvalio Bogu i nakon nekoliko trenutaka šutnje svom menadžeru prozborio: “Božo, od danas počinje moja prava nogometna karijera.”

– Toliko sam bio sretan da više nisam mogao jesti. Sjećam se samo toga. Nije mala stvar biti pozvan u reprezentaciju koja je među deset najboljih na svijetu – priča nam Sammir.

– Sammir nije tip koji pokazuje emocije, on sve to proživljava u sebi. Ali u tom trenutku kad je saznao da je na popisu bio je sretan kao malo dijete. Rekao mi je da je taj poziv velika stvar za njega, ali dodao je da će sve učiniti kako bi dokazao da zaslužuje taj Štimčev poziv. Sammir je vrlo objektivan čovjek, znao je da nije lako ući u reprezentaciju sastavljenu od igrača koji igraju u puno većim i jačim klubovima. Ali on vjeruje da može izboriti mjesto u momčadi - priča nam Božo Slišković koji je Sammira upoznao u Brazilu kad je imao 14 godina.

I za genijalce vrijede pravila

A Sammirov put od rodne Itabune do hrvatskog nacionalnog dresa bio je jako dug, trnovit i pun neočekivanih prepreka koje je taj mladi Brazilac morao proći. U šali će Božo reći da je njegov pulen morao ispuniti više uvjeta za ulazak u hrvatsku reprezentaciju nego Hrvatska za ulazak u Europsku uniju.

– Da se sve odvijalo kako je trebalo, Sammir je već trebao biti u reprezentaciji otpočetka godine, kad je stekao sve uvjete prema Uefinim pravilima. Imao je malo teži put za koji je djelomično i sam kriv zbog svojih nenogometnih “izleta”. Sammir je kao osoba izuzetan, ali trebalo mu je dosta vremena da shvati kako je nogomet njegov profesionalni odabir u kojemu nema privatnog života. Oduvijek su nogometni genijalci poput Bake Sliškovića, Mlinke i drugih bili posebna priča, ali sada su druga vremena u kojima se i genijalci moraju podvrgnuti strogim pravilima profesionalizma da bi uspjeli. U posljednje vrijeme dosta razgovaram sa Sammirom i mogu reći da je i on to shvatio – kaže Slišković koji je Sammira u Hrvatsku doveo u studenome 2006. godine.

Nakon samo deset mjeseci Sammirova igranja u plavom dresu u hrvatskoj javnosti počelo se, istina u početku sramežljivo, pričati o mogućnosti da i on poput Eduarda odjene kockasti dres. Sammir je od prvog trenutka prihvaćao taj izazov, ali je bio iskren i priznao da ne bi odbio poziv iz Brazila da ga je dobio.

Silvio Marić i Lana Banelli prve Sammirove jeseni u Zagrebu, sad već daleke 2007. godine odveli su ga u Prigorje, obukli u prigorsku narodnu nošnju i na jednom seoskom imanju mladog Brazilca, u emisiji “Sport nedjeljom” Ante Breke, testirali može li postati pravi Prigorec, dobiti domovnicu i zaigrati za Hrvatsku. Sammir je morao brati grožđe, hraniti svinje, voziti traktor, kositi travu, gurati seoska kolica i zaplesati prigorski narodni ples da bi dobio diplomu “Pravi Prigorec”. Teško mu je pao posao na njivi, ali je Silviju i Lani ipak priznao da bi rado igrao za Hrvatsku te da će raditi i najteže poslove ako su oni preduvjet za dobivanje domovnice bez koje se ne može dobiti poziv za reprezentaciju. Toliko se ‘pohrvatio’ da sad ističe kako mu je najdraže jelo teletina ispod peke. O omiljenim pićima ne bi govorio...

Igrao protiv Hrvatske

– Bio sam u Brazilu kad se prvi put počelo govoriti o Sammirovu pozivu u reprezentaciju. Odmah me je nazvao i s oduševljenjem mi govorio o tome – prisjeća se Božo prvih Sammirovih reakcija na spomen da bi mogao biti pozvan pod hrvatski barjak.

Sammir je kao svaki brazilski nogometaš samouvjeren. Vjeruje u svoje nogometno umijeće i sigurno je poziv u reprezentaciju očekivao još za vrijeme Slavena Bilića. No, to se nije dogodilo, ali je bivšem izborniku u jednom intervjuu prije odlaska na Europsko prvenstvo u Poljsku i Ukrajinu dao do znanja da je “materijal” za vatrene. Odgovarajući na Bilićevu prozivku da ima bolje igrače od njega, u travnju prošle godine za Max je rekao: “Ja mislim da nisu bolji. Za sebe ću uvijek reći da sam najbolji!”

Baš je Božo Slišković, koji je prije 12 godina otišao raditi u Brazil, najzaslužniji što je Sammir došao u Dinamo i što je nakon šest godina provedenih u plavom dresu postao hrvatski reprezentativac. Upoznao ga je kad mu je bilo 14 godina u nogometnom kampu Atletica Paranaensea u Curitibi.

– Gledao sam ga na jednoj utakmici i odmah primijetio dječaka s brojem deset na leđima. Vidio sam da se radi o izvanserijskom talentu.

Sa 16 godina Sammir je potpisao ugovor s Atleticom Paranaense, a samo pola godine kasnije bio je pozvan u brazilsku reprezentaciju do 17 godina s kojom je otišao na prestižni turnir u japanskom Sendaiju. Na tom turniru, kaže Božo Slišković, a to nam je potvrdio i Sammir, prvi put je igrao protiv reprezentacije u koju je sada pozvan. Naime, na tom turniru sudjelovali su i njegovi vršnjaci iz Hrvatske.

– Imao sam priliku igrati za mladu brazilsku reprezentaciju, ali došao sam u Hrvatsku kao mlad čovjek i uspio sam dogurati do hrvatske nacionalne momčadi, što je isto veliki uspjeh jer smo mi među deset najboljih reprezentacija na svijetu – kaže Sammir.

Njegova majka Erci, koja ga je sama podizala nakon što ih je napustio otac Adailton, od sreće je plakala kada je njezin sin kao 17-godišnjak bio pozvan u brazilsku mladu vrstu. Još više suza radosnica isplakala je ovih dana kad joj je sin javio da je postao član vatrenih.

– Moja majka Erci, ali i moja deset godina starija sestra Ninive, koja ima desetogodišnjeg sina, bile su presretne kad su čule da ću igrati za Hrvatsku. Oni nisu mogli vjerovati da sam to uspio – priča nam Sammir, koji je s 11 godina otišao od kuće, iz majčina zagrljaja u kamp Atletica iz Mineira.

>> Cijeli tekst o Sammiru, njegovoj karijeri, noćnim izlascima, savjetima Etta i Eduarda te odnosu sa Zdravkom Mamićem čitajte u novom broju sportskog tjednika Max! <<