Gotovo da nema kutka u njihovoj kući u Trnovčici na istoku metropole gdje ne visi nekakva medalja, slika s nekog natjecanja. Toliko je toga poosvajala nevjerojatna hrvatska heroina, 22-godišnjakinja kojoj previđaju još nevjerojatnih četiri-pet Olimpijskih igara. A najponosnija je baka Ruža, 85-godišnjakinja koja i danas kopa vrt, odakle se dosta sastojaka nađe na meniju olimpijske pobjednice.
− Nema toga što moja Sandra neće pojesti. Za razliku od njezinog brata Marka koji preko prkna jede, haha. Sve što će ona reći jest: “Bako, dobro je” − počela je priču Ruža.
Najviše voli bakinu svježu salatu.
− Dođe i otvori hladnjak. Po okusu može prepoznat moju domaću salatu, a ne onu iz plastenika. Voli jesti svježu hranu, najviše mahune, kelj, a od ostalih jela voli musaku, sarmu, grah. Čak mi zna govoriti: “Bako, već si dosadna s tom hranom” − nasmijala se.
Nikad neće zaboraviti što je sve proživjela te subote.
− Ajme, mislim da sam izmolila više očenaša nego što je teška. Kako sam samo bila nervozna, samo sam hodala po kući i molila. Govorila sam Bože, ako te ima, pokaži se sada kad si mi najpotrebniji. Hvala Bogu, sve je bilo u redu. Nisam ništa jela cijeli dan – rekla je Ruža, koja je poslije, kako kaže, povraćala od ushićenja.
Sandra se već kao mala djevojčica izdvajala po svojoj nevjerojatnoj živosti.
− Bila je previše živa! Penjala se tu po garažama, nema garaže na koju se nije popela. Mlatila se s djecom, sve ih je tu gurala, bacala, s kim se ona potukla, taj više nije ostao na nogama. Susjed se jednom žalio njezinoj materi Vesni da se boji za nju, da stalno skače po garažama, da bi se mogla ozlijediti. Kad je to čula Sandra, došla je kući, zgrabila nekoliko jaja i potom mu gađala kuću − priča Ruža.
Sandra je rano ostala bez oca.
− Napustio ju je bez riječi. Sandra o njemu ne želi govoriti, što je razumljivo. Nema nikakvu vezu s njim, jedino je kod nas znao doći sin njegova brata, ali on se nije javljao. Moja Vesna i on su hodali četiri godine, imala je tada svoj dinar i mogla je raditi što je htjela. Ali očito je ta veza bila osuđena na propast – rekla je baka.
Hrvatska rekorderka nije oduvijek bila isključivo u atletskim vodama.
− Iskušala je ona razne sportove. Igrala je dugo i košarku. Ali brzo se snašla u atletici. I drago mi je da je uspjela. Jer ako je netko to zaslužio, onda je to ona.
Baka zna i zašto.
− Jedva mi je jadna ostala živa prije nekoliko godina kad je završila na operaciji. Pet-šest puta išli smo s njom gore na Zvijezdu, oni su je vraćali, nisu znali što joj je. Kad su vidjeli da je plava, konačno su skužili što joj je, da ima upalu slijepog crijeva, a kad su je otvorili, već je sve bilo iscurilo. A poslije sepsa! Mučila se jadna, izgubila je jedno 12 kila. Prvi doktor ju je operirao, potom je drugi opet morao popravljati stvari, a taj je rekao da je gaće iscijedio dok ju je operirao. Kaže da joj je izvadio cijelu utrobu na operacijski stol! Sve je to očistio i vratio natrag.
Ruža, najvatrenija navijačica u obitelji Perković, malo je bila razočarana ceremonijom dodjele medalja.
− Ajme, kako su joj samo tu medalju na brzinu predali. Sramota. A i ovdje u Trnovčici bi trebala svaka kuća objesti zastavu u to ime. Nadam se da će država to znati cijeniti. Trebali bi je poštovati nakon ovog – izjavila je baka ponosno pokazujući pehare u njezinoj sobi.
U pozadini je sve to pažljivo slušao Sandrin očuh koji je s njom od njezine 10. godine života.
− Po načinu razmišljanja ta je cura jedno 15 godina ispred svoje generacije. Sama je sebe progurala do vrha. Ipak je blizanac po horoskopu, haha. Što je započela, to i napravi do kraja – kratko se uključio u razgovor Dragan Nikolić.
U njihovu kuću često je dolazio i Sandrin trener Ivan Ivančić.
− Sjajan je to čovjek. Često je govorio da će njih Sandra sve pobijediti i, eto, bio je u pravu. I danas vjeruje da će baciti disk više od 70 metara i ja sam uvjerena u to. Kako je samo pomela konkurenciju tamo u Londonu, pa nekoliko njih mogle su joj biti mater – kaže baka.
Ruža vjeruje da nije slučajno što dosta dobrih sportaša dolazi iz zagrebačke Dubrave.
− Takav smo kvart. Volimo sport. Volimo se boriti, uporni smo – nasmijala se još jednom.
Jedna je od poznatih sportašica iz tog istočnog dijela metropole i Martina Zubčić. Osvojila je brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine, pronijela dobar glas o svojoj državi, gradu, ali i kvartu...
− Mi smo u Dubravi posebni. Sjećam se dočeka s Igara prije četiri godine. Mene su dočekali u parkiću pokraj osnovne škole Ivane Brlić Mažuranić. Uistinu je bilo nezaboravno – rekla je Martina kojoj je u finalu državnog prvenstva 2011. godine pukao prednji križni ligament zbog kojeg je propustila priliku izboriti Olimpijske igre u Londonu.
Rukometaš Igor Vori također dolazi iz tog dijela Zagreba, a tu su još brojni boksači pod Leonardom Pijetrajem, a ugledan je i istoimeni tekvando klub koji je, osim Martine Zubčić, isklesao mnoštvo hrvatskih talenata.
− Volimo sport, posebice borilačke vještine, atletiku. Možda je u tome tajna da smo postali bogatiji za još jednu olimpijsku medalju – izjavila je Martina Zubčić, europska prvakinja iz 2005. godine.
Martinu su vozili fijakerom prije četiri godine u Dubravi.
− Meni Dubrava jako mnogo znači. Tamo sam rođena i tamo sam odrasla, a vidi se i po mom karakteru da sam Dubravašica. Uopće nemam srama i imam samopouzdanja. Cure su iz Dubrave malo žešće – zaključila je Sandra Perković, heroina hrvatske atletike i možda najbolje opisala karakter onih koji s ponosom dolaze s istoka metropole.
kao i s knežije........