MAX! U kući Josipa Radoševića mamina je zadnja

U kuću Radoševićevih banuli smo usred ručka. Svi za stolom, Josip se odmah pristojno diže, ostavlja ručak.

– Neka, neka, samo ti ručaj – vratili smo novu zvijezdu hrvatskog nogometa za obiteljski stol.

– Pojedi juhu, važno je okrijepiti se dobro – ubacuje se mama Milka, učiteljica u osnovnoj školi u Dugopolju.

Naravno, Josip (18) bespogovorno se vratio za stol. Još je mamina najvažnija. Može igrati za Hrvatsku, ali mamu mora slušati. Zanimljiva obitelj. Primili su nas širokog srca, kao da se znamo sto godina, kao da smo svaki dan u Dugopolju. Tata Božo radi sve, od parketa do krova, bio je u Hrvatskoj vojsci, a život je Milki i Boži podario četiri sina. Najstariji je Marko, 33 godine su mu i živi u Sloveniji, a u Dugopolju su u obiteljskoj kući Danijel (28), Antonijo (25) i najmlađi, 18-godišnji Josip.

– Mater je sve, sav teret je na njoj, nas četvorica, pa otac. Dobro, znali smo mi ponekad i usisati, ali ona je sve. Mi smo joj ko bubice – odmah će Antonio, inače nogometaš drugoligaša Dugopolja.

Josip je širom otvorio oči, prati što će reći mama, što tata.

Mali unuk: Jopi, Jopi...

– Moraju slušati. A Josip je bio kao i svako drugo dijete. Morao je slušati, ne on, nego svi. Odgoj je uvijek bio na prvom mjestu. Nije trebalo puno govoriti, očima se mi razumijemo. Imam ih četiri, odgajam ih na isti način, ali svaki ima svoju osobnost – kaže gospođa Milka.

A Antonio je pravi glasnogovornik obitelji:

– Uvijek smo bili odgajani u skromnom duhu, tako se i ponašamo.

Naravno, glava kuće je tata Božo. Godinama, nekih 17-18, otkako su mu sinovi u nogometu na relaciji je Dugopolje - Split. Najprije je vozio Antonija, poslije obojicu.

– Josip je počeo sa sedam godina, išao je svaki dan iz Dugopolja do Splita. I Antonio je bio u Hajduku, ali jednom sam mu vidio suze u očima i kad sam vidio da nije sretan, odveo sam ga u Split – kaže tata Božo.

Ništa se kod njih nije promijenilo otkako je Josip zaigrao za A-vrstu. Tek telefoni više zvone, sumještani čestitaju. A kako se mama osjećala kad je vidjela sina u dresu Hrvatske?

– Zaplakala sam. Koja majka ne bi.

Cijela obitelj strepila je ispred TV-a.

– Kad ga je unuk od tri godine vidio na televiziji, počeo je vikati Jopi, Jopi – smije se Božo.

A naš junak? Josip se u svom dugopoljskom domu prisjetio osjećaja iz Bruxellesa. Igor Štimac u tom je trenutku stavio glavu na panj. Radošević danas s osmijehom gleda na utorak u Bruxellesu.

– Sve je super. Strah? Kakav strah. Meni je najvažnije da mi je izbornik pružio šansu, hvala mu na svemu. Trebalo je hrabrosti za takav potez. Lakše je meni nego njemu, preuzeo je veliki rizik, ali na kraju je sve dobro ispalo. A suigrači? Oni su me oduševili, tako su jednostavni. Svi su mi pružili podršku, pomogli mi. Opustili su me svojim razgovorima.

Po mnogim detaljima vidjelo se da su ga suigrači prihvatili. Mandžukić ga je naučio onaj posebni pozdrav koji izmjenjuje samo s Jelavićem, Srna se brinuo o njemu kao o sinu.

– Srna me zvao poslije utakmice, pomaže mi u svemu.

Njegova priča baš je za film. U prosincu je debitirao za Hajduk, u veljači je trčao po Marjanu, jer se nije uspio dogovoriti s klubom oko novog ugovora, da bi sve bilo riješeno dolaskom Miše Krstičevića na klupu. Od ožujka je krenuo njegov uspon, u šest mjeseci postao je nezamjenjiv u Hajduku, debitirao u reprezentaciji.

– To mi dođe u sjećanje kad me novinari pitaju. Inače, ne razmišljam o tome gdje sam bio prije 9-10 mjeseci. Živim sadašnjost, tome se posvećujem.

U sredini terena djeluje kao pravi razarač, takvi igrači mu se i sviđaju.

– Volim Cambiassa, s njim sam zamijenio dres kad smo igrali protiv Intera. Dragi su mi Gattuso, Makelele, gledam, pratim te igrače, koji su na mojim pozicijama. Usavršavam se na svakom treningu, utakmici. Cijeli sam posvećen nogometu, maksimalni profesionalizam moj je moto. Tako sam odgojen od najmlađih dana.

Posebno mjestu u njegovu životu zauzima vjera. To je nekoliko puta naglasio, takva je cijela obitelj.

– Naravno, vjera u Boga daje mi snagu. Idemo na duhovnu obnovu kod bivšeg Hajdukova nogometaša Gorana Granića. To je katolička zajednica otvorenog tipa, ide i Mijo Caktaš, pridruži nam se i Franko Andrijašević.

Mourinho je samo poticaj

Granića, koji vodi duhovnu obnovu, mnogi se sjećaju kao igrača kojem je servirana izjava da mu vjera ne dopušta napraviti prekršaj. Naravno, to je predimenzionirano. Granić je govorio o grubim, pogibeljnim prekršajima.

– Ma, to su laži. Pa, nije da samo oduzimam lopte, znam ja i faulirati – smije se Josip, a taj mladić izgleda tako zdravo i zrelo da mu vjerujemo kada kaže da neće sada poletjeti.

Neće mu biti teret ni to što ga je Štimac preporučio Mourinhu.

– Nije mi to teret, nego poticaj.

Kada je pozvan u reprezentaciju, izračunali smo da deset tisuća kuna, koliko mjesečno zaradi u Hajduku, Luka Modrić, njegov partner iz vezne linije, zaradi za sat i pol.

– Nikad mi to nije palo na pamet. Novac ne čini čovjeka sretnim. Najvažnije je zdravlje, zadovoljstvo, obitelj.

Bilo je puno onih, koji su u njegovoj reprezentativnoj premijeri tražili dodatne razloge, glavna tema hrvatskog nogometnog svijeta bila je tko mu je menadžer.

– Nema menadžera, karijeru mu vodim ja i obitelj. Mi smo mu potpora, desna ruka. Što će biti sutra ne znamo, do ovdje smo došli sami, uz pomoć Boga, tako ćemo zasad i nastaviti – zaključio je Antonio, a Josip potvrdno kimnuo glavom.