Postoje neki, doduše rijetki sportaši za koje vam se čini da nikad neće završiti karijeru. Mihael Mikić jedan je od tih rijetkih, no sad je ipak došla odluka, taj krasni dečec (a 39 mu je godina) vratio se iz Japana u Zagreb i završio svoju nogometnu karijeru. Pa zar i “ti, sine Brute”?
– A čuj, pa ja sam zadnji Mohikanac, svi moji dečki su odavno prestali, vrijeme je – počeo je u svom stilu Mihael Mikić, i dalje vedrog mladenačkog glasa. Otkrio je i da je postojala šansa da i dalje igra u Japanu.
>> Pogledajte video: Najplaćeniji hrvatski sportaši
– Bilo je nekih ponuda koje me nisu zadovoljavale, a nisam želio igrati reda radi. Čekao sam jedan ozbiljan japanski klub, drugoligaš koji se želi vratiti u prvu ligu, s pravim uvjetima, proračunom. Na kraju se nismo dogovorili i meni je to bio znak da trebam reći kako je vrijeme za kraj.
Objema sam nogama na zemlji
Je li bila teška odluka o kraju, reći sam sebi – nema više?
– S jedne strane jest jer sam još mogao igrati. Nisam nijednom osjetio, ni na jednom treningu da klinci u klubu mogu više od mene, da se mučim, nikad se nisam osjećao podređeno. Pa i sad me Japanci zovu i pitaju i zašto prestajem kad vide da mogu, da nemam problema. No, nije mi, objektivno, bilo teško donijeti odluku o kraju, pa to je nekakav prirodni put, Robi, pa 39 mi je godina. Bio si sa mnom na pripremama u La Mangi s Dinamom kad mi je bilo 19, sad izgledam isto, imam istu kilažu, u karijeri nisam imao ozbiljnih ozljeda. Imamo sam samo upalu pubične kosti kad mi je bilo 29 godina, nisam ništa lomio, trgao ligamente. I kad sam prošao tu operaciju i vratio se, kao da sam bio nov, kao neki novi klinac.
Dobro, sad je kraj igranja nogometa, kako biste ocijenili svoju karijeru?
– Ma jako sam zadovoljan, mislim da sam objema nogama na zemlji uvijek bio i ostao. Čovjek uvijek misli da može ili je mogao više, ali ja sam sretan s onime što sam napravio. Ponajprije jer imam uz sebe divnu obitelj, sve mi je u životu posloženo.
Nećemo o nekim manje lijepim trenucima karijere, ali o najljepšima možemo, zar ne?
>> Pogledajte što voze hrvatski reprezentativci
– Jooj, nemam pojma što bih izdvojio. Zapravo, znam. Najljepše je što sam upoznao toliko ljudi, kultura, vidio svijeta, vidio sam život u svijetu, sve to nema cijenu. Vidio sam toliko različitosti, ne samo u nogometnom svijetu, nego u životu uopće, vidio sam velika bogatstva, ali i veliku bijedu. To ti pokaže gdje si mogao biti, i na jednoj i na drugoj strani.
Odigrali ste 89 utakmica za prvu momčad Dinama u koji ste stigli nakon svoje Bistre i Intera, kakvi su bili vaši ‘plavi’ dani?
– Ne moraš to ni pitati, Dinamo je prva i najveća ljubav, Dinamo je imao i uvijek će imati posebno mjesto kod mene. No, uz Dinamo moram istaknuti i dio svoje karijere koji sam proveo u Hiroshimi, tamo je bila i moja obitelj, život tamo mi je bio divan s mojom obitelji, baš nešto posebno, čak i u razini onoga što sam živio u Dinamu.
Dobro, i sad je kraj igranju nogometa, vidimo da krećete u posao sa slastičarnicama u Zagrebu.
– Vidi, ja sam gotovo cijeli život u nogometu i sad više neću igrati. Volio bih ostati u nogometu, raditi u nogometu, ali postoji život i izvan toga. Ne mogu ja sad reći da ću biti trener ili menadžer... još ćemo vidjeti. Želio bih raditi nešto u sportu u kojem sam kao profesionalac od svoje 18. godine, dakle više od pola svog života, ako i ne računam staž dok sam bio klinac. Zato, polako s nogometom, moram i upisat ću trenersku akademiju, valjda će me primiti.
Nisu japanske slastičarnice
A slastičarnice?
– Prvo moram ispraviti netočne napise kako će to biti japanske slastičarnice, to je posve krivo. Riječ je samo o kolačima koji se rade s visokokvalitetnim namirnicama, s najboljim sastojcima. Riječ je zapravo o francuskoj recepturi, ali nju sam upoznao u Japanu. Znate kakvi su Japanci, teže savršenstvu i kod njih sam iskusio te delicije, ali neće moje slastičarnice u Zagrebu biti japanske.
A sushi?
– Ima kod nas dosta sushija i japanske hrane. Kad nešto radim, onda želim da to bude kako treba, ne želim se upuštati u nešto u čemu nisam ‘doma’ koliko god volim i sushi i japansku hranu.
Supruga Ljupka Gojić i dalje ima svoju modnu liniju?
– Ima, kolekcije Jolie Petite idu dalje. Kad je to krenulo, predviđali su da će trajati dvije godine, a mi ćemo sad proslaviti deset godina te modne linije. Sad nam predviđaju život slastičarnica od godine dana, dakle izdržat ćemo barem 20 godina. Ma oko mene je uvijek bilo skepse što god da sam radio, a eto, 23 godine nogometne karijere su iza mene – zaključio je Mika.
>> Trebaju li očevi, baš kao Zidane, gurati sinove u prvu momčad?
Simpatičan i realan čovjek.Ne poznajem ga ,ali čini mi se kao čovjek na mjestu.