Milan Rapaić: Rakitić je pobjednik, baš je zato i najbolji!

U Perugii se i danas pije kava "rapaic", gosti iz Hrvatske i dalje bivaju počašćeni. U čast Milanu Mikiju Rapaiću, legendi. Da, taj naziv legenda ponekad se rabi tek onako da bi se nekome dalo na važnosti, ali Miki je istinska legenda.

Dođete u Perugiu, on je legenda, spomenete ga navijačima Fenerbahçea i dobit ćete ovacije kao da ste sami Miki. Navijači Fenerbahçea od njega su se oprostili transparentom od 50 metara na kojem je pisalo "Nikada te nećemo zaboraviti".

Sve bi dao za pobjedu

U Liegeu je igrao za Standard, ostavio je neizbrisiv trag. Gdje god je igrao, bio je "Miki, Miki Veliki". Tako mu se tepalo zbog njegove nogometne genijalnosti. O Hajduku ne treba ni govoriti, Miki je jedna od najomiljenijih nogometnih ikona Hajduka u povijesti. Nema onog tko se ne sjeća kako je Dinamo razmontirao sredinom devedesetih kada ga je Ivan Katalinić uveo s klupe. Prvi dodir s loptom i golčina.

Krenuo je u trk prema treneru, rukama pokazao neka ga sada promijeni. Ili onaj gol u Maksimiru iz 2003. za pobjedu 1:0, Tomo Butina još uvijek lovi tu loptu iz slobodnog udarca. Bila je to "rapaićevska ljevica". Božanstvena. A što tek reći za onaj gol Italiji na Svjetskom prvenstvu 2002. Tada su u Perugii, u kojoj je igrao, navijali za Hrvatsku zbog Mikija.

Prioritet je sin Boris

– Bilo je nezaboravnih utakmica. U Hajduku sam odlično odigrao protiv Legije, dao sam gol i namjestio dva, a mi smo otišli u skupinu Lige prvaka. Iz Perugie se sjećam pobjede nad Romom 3:2, asistirao sam za dva gola i jedan zabio. U Feneru sam jednom ušao u igru kada je Gaziantep vodio sa 3:0. Dao sam dva gola, još dva namjestio, zavladala je ludnica – u jednom od rijetkih intervjua Rapaić se prisjećao svojih velikih partija.

Uvijek je bio poseban, drugačiji, željeli su ga svi talijanski veliki klubovi, interes su pokazivali i Barcelona, Atletico... Ali Miki je bio svoj. Jednom je za sebe rekao da mu je najveća vrlina želja za pobjedom. Takav je bio cijele karijere, sve bi dao za pobjedu. Zato i u svom izboru za nogometaša godine nije imao dvojbi.

– Rakitić je broj jedan, pobjednik. Osvojio je sve s Barcelonom, svako objašnjenje o igraču koji je nadomjestio Xavija bilo bi suvišno. Imamo mi odličnih igrača, Kalinić je s Dniprom bio u finalu Europske lige, Perišić je imao čudesnu godinu, pa Subašić, koji je radio čuda u Ligi prvaka. O Luki Modriću i njegovu značaju za Real ne treba ni govoriti... A tu su još mali Kovačić, pa Mandžukić, Srna... Zato znam da reprezentacija mora više, bolje, rijetke su zemlje koje imaju toliko kvalitetnih igrača – kazuje Rapaić.

U nogometu ga, barem na nekim službenim funkcijama, nema. Nije želio o tome, ali razočaran je svime što se događa. Sada mu je prioritet pratiti sina Borisa, koji će za koji dan postati punoljetan. Iz juniora Hajduka otišao je u milanski Inter, tamo je u Primaveri. Očevi geni su tu, a ima još izraženiji osjećaj za gol od Mikija.

– Ide mu dobro, zadovoljan sam – kratak je Rapaić.

Nikada nije bio od velikih riječi. Mikija su više zanimala djela.

Nogometaš godine: