Pantić: Odrekao sam se Zvezde svjestan što su radili arkanovci, knindže i šešeljevci

Odricanjem od Crvene zvezde, jer se poklonila (i uručila mu počasni dres) zločincu Kapetanu Draganu, koji je u ratu ubijao Hrvate i Bošnjake, Milojko Pantić, poznati srpski televizijski komentator, danas u mirovini (rođen je 1947. u Despotovcu), još je jednom uzburkao duhove na prostorima bivše Jugoslavije. Bio je to u svakom slučaju hrabar čin pa smo razgovor s doajenom sportskog novinarstva (izvještavao je sa šest OI i pet nogometnih SP-a) započeli pitanjem je li zbog toga imao kakvih neugodnosti, prijete li mu
oni koji misle drukčije.

– Mnogi Srbi vole se gledati u oči i lagati. Lažu druge, ali i sami sebe. Ja gledanje istini u oči ne doživljavam kao hrabrost. Od djetinj stva su me učili da popu treba reći da je pop, a bobu bob. Zbog takvog stava u životu i karijeri trpio sam manje ili veće posljedice. No, ruku na srce, moram priznati da otkad sam u mirovini nikad nisam zbog svog javnog djelovanja doživio nikakvu neugodnost. Čak ne smatram da je neugodnost ni to što mi jedan od vođa Zvezdinih navijača Delija, dok sam prije deset godina na stadionu snimao reportažu o atletičarki Ivani Španović, prišao i rekao da me oni više ne žele vidjeti na stadionu. “Ti si”, kazao je, “izdajnik srpstva i Zvezde”. To za mene nije bila neugodnost zato što ja ionako nisam išao na taj stadion od trenutka kad sam shvatio da je slavni klub u rukama Arkanove paravojske. Ali nije važno što mene nema na stadionu, oni su otjerali i sve prave zvezdaše i sada su na tribinama samo ti nasilnici i neformalni vlasnici kluba. Ratni zločinac Kapetan Dragan poručio mi je putem tabloidnih novina da “Zvezda ništa ne gubi time što ja više ne navijam za taj klub”. Ovo bi bila prilika da mu odgovorim, iako je takvim maloumnim tipovi-
ma najbolji odgovor: prijezir i šutnja – kazao je Pantić, objasnivši zbog čega je postao zvezdaš. A ne, recimo, partizanovac.

– U dječačkoj dobi ja sam navijao za Crvenu zvezdu zbog nogometnog čarobnjaka Šekularca. Kad sam postao profesionalni sportski novinar, nisam navijao za Zvezdu niti sam imao pravo na to. Naravno, kad je igrala s inozemnim klubovima, osjećala se simpatija prema našem klubu, ali ja vas uvjeravam da bih isto tako prenosio i utakmice Partizana, Dinama ili Hajduka da su te 1991. godine bili na Zvezdinu mjestu u Kupu europskih prvaka. Ja se nisam odrekao Zvezde kao navijač, nego kao građanin koji je svjestan svega onoga što su, neovlašteno, ali u ime Srbije i srpskog naroda, činili u ratu ti Arkanovi tigrovi, knindže Kapetana Dragana, šešeljevci... Zapravo, bio je to moj vrisak i poziv da se probudimo iz ovog ružnog sna u koji je zapala Srbija. Da prestanemo šutjeti, da se pobunimo i pružimo otpor zlu, inače će nas sve skupa progutati mrak u koji vlast i ratni zločinci uvode Srbiju. Prema tome, Zvezda uistinu nije ništa izgubila time što ja više nemam ni simpatije prema tom klubu, ali je zato dobila na svjetskom publicitetu time što je ratnog zločinca proglasila počasnim članom.

Navijao sam za Hrvatsku

Dio (nacionalističke) javnosti u Srbiji ima vas na zubu još otkad ste najavili da ćete na SP-u u Rusiji navijati za Hrvatsku. Zašto ste tako odlučili i kakve ste tada reakcije doživjeli?

– Moj kolega sa studija na Fakultetu političkih nauka Jovica Stanišić, Miloševićev ratni šef Službe državne sigurnosti, tvorac je jedne,
za srpsku naciju pogubne političke doktrine koju možemo nazvati doktrinom “slobizma i šešeljizma”. Njome se vlast poistovjećuje s državom, a poslanike pozicije i glavnine opozicije u parlamentu povezuje ista ideologija nacionalizma. Bit te doktrine u imitaciji je višestranačkog političkog sustava, a da bi se vlast sačuvala pod svaku cijenu. Već tri desetljeća Srbija je okovana tom nacionalističkom doktrinom, do te mjere da su mi i neki višedesetljetni prijatelji iz “Madere” (kultni beogradski restoran na Tašmajdanu – op. a.) žestoko zamjerili što sam na Svjetskom prvenstvu u Rusiji navijao za Hrvatsku. Čak su u Večernjim novostima krivotvorili moju izjavu za HRT, napisavši da sam sve koji u Srbiji navijaju za Rusiju nazvao klerofašistima. A ja zapravo nisam navijao za Hrvatsku, nego sam samo realno procjenjivao odnose snaga na nogometnoj mapi svijeta. Pokazalo se da sam bio u pravu. A naravno da su moje simpatije i simpatije svih građanski orijentiranih Srba na strani Hrvatske kad igra bilo s kim
osim sa Srbijom. Uvijek će mi biti bliži Modrić, Mandžukić, Rakitić, Rebić... nego Ronaldo, Mbappé, Messi i kako se sve ne zovu te svjetske nogometne zvijezde. I nikad mi neće biti jasno zašto su nacionalistima bliži i draži svi ti bjelosvjetski gurači lopte od talentiranih mladića s naših prostora, bili oni Srbi, Bošnjaci ili Hrvati. Zvezda iz 1991., kao multietnička momčad s prostora bivše države, dokaz je da nisu u pravu.

Zbog Slobe u Švedskoj

Pantić se u Miloševićevo vrijeme privremeno preselio u Švedsku i tamo konobario. Sad nam je objasnio kako se to dogodilo:

– Milošević je 1993. za glavnog ravnatelja RTS-a postavio Milorada Vučelića, tadašnjeg potpredsjednika a današnjeg predsjednika i Nogometnog kluba Partizan i Sportskog društva Partizan. On je već u prvom mjesecu direktorovanja otpustio više od tisuću nepodobnih radnika. Među njima i 50-ak najboljih i najiskusnijih novinara. I sâm sam postao nepodoban nakon što je list Naša borba na naslovnici objavio da sam među potpisnicima peticije Demokratske stranke za ostavku Miloševića. I dolazi u redakciju Marko Marković, kojega je Vučelić kao eksperta za estradu i financije po stavio na dužnost glavnog urednika novofor miranog Zabavno-sportskog programa i kaže: “Vučelić te želi otjerati na prinudni odmor, što da radimo?” Odgovorio sam mu: “Marko, znaš li što bih ja učinio da Vučelić hoće otjerati tebe? Rekao bih mu: “Prvo ćeš mene otjerati, a poslije Marka”. “Ma, ne, mislio sam ti poznaješ zvezdaše iz SPS-a Radmila Bogdanovića, Tomicu Raičevića i druge. Dovoljno je da okrenu Vučelin broj...”, nastavlja Marko u istom stilu. To je bilo ispod moje časti. Oni nisu pomogli ni Zvezdi, od koje je Partizan preuzeo primat, pa zašto bi meni? A drugo, što će mi njihova pomoć kad nisam ništa zgriješio u profesionalnom smislu. Ako je Vučelić otpustio tolike ljude, neka otjera i mene. Ionako se nije moglo živjeti od šest maraka plaće, koju smo tada primali. A kad je čuo koliku sam plaću primio taj mjesec, nazvao me moj prijatelj Pera Jeftić, vlasnik nekoliko restorana u Stockholmu, i rekao mi: “Dođi kod mene točiti pivo, imat ćeš stan i hranu i plaću sto puta veću nego na televiziji. Tako sam se ja našao u nekoj vrsti političkog izgnanstva u Švedskoj. Ostao sam godinu dana, a kad sam se vratio bio sam na “bijelom kruhu” još čitave tri godine, sve dok Vučelić nije bio smijenjen.

Žestok ste kritičar Aleksandra Vučića, što vam najviše smeta kod njega i zašto Srbi vole takve vođe?

– Aleksandar Vučić apostol je primitivizma i praznine lažnog nacionalizma. Kao politički izvanbračni sin ratnog zločinca dr. Vojislava Hulje Šešelja, on nesmiljenom žestinom nastavlja s realizacijom tko zna gdje i tko zna skim napravljen projekt uništavanja države Srbije i srpskog društva. Državu je zapravo likvidirao i prije nego što je uzurpirao svu vlast. Bilo je to jedne predizborne noći 2016.
godine kada je svojoj pretorijanskoj gardi, koju čine tzv. navijači Delije i Grobari, naredio da pod zaštitom fantomki sruše cijeli jedan gradski kvart Savamalu, kako bi svojim partnerima Arapima predao raščišćen teren za gradnju “Beograda na vodi”. Te noći policija je davala logističku podršku rušiteljima, a zašutio je i Ustavni sud. Ustavni suci primaju visoke plaće iako ne rade svoj posao jer se od tada do danas nisu oglasili ni po jednom zahtjevu za zaštitu ustavnosti. Te je noći Aleksandar Vučić postao srpski “Kralj Sunce”, odnosno “Država, to sam ja”, kako je govorio jedan od posljednjih francuskih monarha. Tako je nestala država Srbija, a srpsko će
društvo biti vraćeno u pretpolitičko plemensko doba ako “Kralj” svojim “bugarskim vlakovima” (kad jedna osoba glasa na više
biračkih mjesta – op. a.), lažima i prijevarama, ucjenama, korupcijom i obećanjima natjera polovicu biračkog tijela da 21. lipnja izađe
na njegove lažne izbore. Jer kakvi su to izbori kad nema države? Na tim se izborima ne bira vlast, nego
vlast bira svoju oporbu.

Je li srpski pisac Radoje Domanović bio prorok kad je napisao “Vođu”?

– Ma nije Vučić nikakav vođa, nego šef kriminalnog klana koji se zove Srpska napredna stranka koja već osam godina, pod plaštem politike, pljačka i pustoši Srbiju i njezine građane. Čvrsto vjerujem da se tome bliži kraj.

S hrvatske vam strane pak zamjeraju ono “cveće da donesete” s utakmice Crvena zvezda – Hajduk u ljeto 1991. Što ste zapravo tada rekli, što ste željeli poručiti i zbog čega?

Nisam vidio cvijeće

– Kad je na toj posljednjoj utakmici tzv. velike četvorke, desetak dana nakon Barija i Zvezdina naslova europskog prvaka izbila tučnjava koju su, ako se dobro sjećam, inicirali nogometaši Hajduka, ja sam od riječi do riječi rekao: “Zašto tako, dragi naši fudbaleri iz Splita? Niste donijeli cvijeće da čestitate europskom prvaku, nego ste krenuli u tučnjavu”. Televizija Beograd, još se tako zvala,
napravila je snimku pa, kada me je redatelj obavijestio da su Splićani na početku uručili cvijeće zvezdašima – što ja nisam vidio jer sam čitao sastave momčadi – tražio sam da se te moje riječi izbace iz snimke. To je i učinjeno, a kako su te moje riječi završile na YouTubeu, ni danas ne znam. Vjerojatno je HRT izravno prenosio utakmicu pa su to gledatelji čuli i snimili. U svakom slučaju nikakve pozadine ni zle namjere tu nije bilo i meni bude drago kad me Splićani danas pozdrave sa: “Šjor Panta, što ćemo
s onim cvićem?”

Kako danas gledate na odnose između Srbije i Hrvatske i tko je po vama kriv što oni nisu bolji?

– Srbija nije lider u regiji, kako se njezina vlast hvali, nego je i dalje remetilački faktor na ovim prostorima. I službeni podaci pokazuju da su Albanija i Srbija dvije najsiromašnije zemlje Europe, pa i da hoćemo, ne možemo biti lider ni u čemu. Kriminogena i nacionalistička vlast poslije neuspješne obrane srpstva u Hrvatskoj i BiH, drži Kosovo i Crnu Goru kao poligone za novu obranu Srba, a zapravo za očuvanje svoje vlasti. I dok je takve vlasti u Srbiji, neće biti mira na zapadnom Balkanu.

Jednom ste izjavili da ste s Božom Sušecom proveli više noći u hotelskim sobama nego sa svojom ženom. Kakvi ste bili s ostalim hrvatskim komentatorima i kako su izgledala ta druženja među vama bardovima?

– U sklopu negdašnjeg JRT-a postojale su dvije autentične škole sportskog reporterstva: beogradska i zagrebačka. Rodonačelnici
obje bili su radioreporteri još iz Kraljevine Jugoslavije: Radivoje Marković u Beogradu i Hrvoje Macanović u Zagrebu. Prvu beogradsku TV-generaciju činili su Dragan Nikitović i Vladan Stojaković u Beogradu, a u Zagrebu Mladen Delić i Milka Babović.
Slijede Boris Mutić i Božo Sušec u Zagrebu, kao i Milorad Đurković, Petar Lazović i ja u Beogradu. Đurkovića ubrajam u beogradsku školu jer je tu naučio novinarski zanat prije odlaska u Podgoricu, u kojoj je bio jedan od pokretača TV Crne Gore.

U čemu je razlika između te dvije škole reporterstva?

U Beogradu su Nikita i Vladanko, uvjetno rečeno, izgradili slobodni stil koji se odlikovao improvizacijom zasnovanom na elokvenciji. U Zagrebu, međutim, sve se zasnivalo na faktografiji temeljenoj na dokumentaciji. Mladen i Milka bilisu žive enciklopedije, takoreći Google prije Googlea. A kad spominjete Sušeca, on i ja bili smo određeni da na OI u Montrealu 1976. godine radimo atletiku umjesto dotadašnjeg neprijepornog tandema Nikitović – Babović. Razmišljali smo o tome kako obogatiti komentiranje “kraljice sportova” i odlučili da faktografiji i improvizaciji dodamo stručnost s jedne i neobveznost, tj. neposrednost u međusobnoj komunikaciji s druge strane. Izbacili smo ono službeno“kolega” i oslovljavali se s Božo i Panto. U stankama između disciplina razgovarali smo o Montrealu i prepoznavali poznate osobe na tribinama. Ti prijenosi bili su pravi sportski šouprogram. U zemlji su, međutim, mnogi smatrali da mi tim načinom skrnavimo atletiku. Jedan je list čak napisao kritiku pod naslovom “Dvojac bez kormilara”. Što ćete, to je sudbina mnogih inovatora. Kad danas slušate te prijenose, vidite da tu nije bilo nikakva skrnavljenja, nego da je to bila prava promidžba atletike.

Trčao da Milki donese liste

Pantić nije baš zadovoljan današnjim sportskim TV-komentatorima, a evo i zašto:

– Tehnološka revolucija olakšala je posao današnjim TV-reporterima u svakom pogledu, ali i mnoge je usmjerila prema deformaciji profesije. Sjećam se da sam na Balkanskim atletskim igrama u Bukureštu trčao do staze i natrag, na vrh tribina, da bih Milki Babović donio od sudaca prepisane startne liste za utrke. Današnji reporteri jednim jedinim klikom mogu dobiti sve moguće informacije, ali
kao što rekoh, mnogi to zloupotrebljavaju napose u nogometnim prijenosima. Skinu s interneta sve i svašta i onda čitaju te besmislene informacije tijekom igre. Zbog toga sam prestao gledati TV-prijenose, pa čak i televiziju uopće.

Koliko televizija prenosi vašu Sportsku galaksiju, gdje se sve može gledati?

– Sportsku galaksiju napravio sam za RTS kao komentirani tjedni pregled top događaja kod nas i u svijetu. Ali ta ideja nije bila
prihvaćena. Onda sam poslao ponudu svim lokalnim televizijama u tadašnjoj državi Srbiji i Crnoj Gori i, nećete vjerovati, više od 50 TV-postaja prihvatilo je Sportsku galaksiju. Kad me Aleksandar Tijanić otpustio sa smiješnim obrazloženjem “neuspješan u poslu”,
osnovao sam TV-produkciju i evo već 17 godina, iz tjedna u tjedan, pravim tu emisiju. No srpska vlast privatizirala je sve gradske televizije, odnosno stavila ih pod svoju kontrolu, tako da sam s 50 spao na dvije postaje – u Zrenjaninu i Čačku. No Sportska galaksija ima svoj kanal na YouTubeu pod nazivom Direktno bez pardona, tako da se vidimo u cijelom svijetu. I nećete vjerovati, neki videoklipovi iz emisije bilježe i više stotina tisuća pregleda. YouTube plaća pa se uz reklame zaradi za pristojan život, jer mirovina mi ne bi bila dovoljna ni za režijske troškove.

I vaš je unuk član Zvezde, hoćete li i njega ispisati?

– Unuk Vasilije dobio je Zvezdinu člansku iskaznicu u godini svog rođenja, a rođen je 2015. Naravno da je nećemo vraćati jer će Vasi služiti, kad poraste, da se hvali kako je bio član europskog i svjetskog šampiona prije nego što su ga zločinci ugasili. Inače, dok se Vasa nije rodio, pojma nisam imao da postoji takva vrsta emocije. Taj se osjećaj ne može opisati, može se samo doživjeti. Vasa je moja inspiracija i motivacija da činim sve što je u mojim mogućnostima ne bi li moja lijepa zemlja Srbija postala pravo mjesto za život njegove i svih budućih generacija.