Pritisnut ozljedama i biološkim satom (zakoračio je u 42.), junak gladijatorskih arena donio je tešku odluku, koju je prije ili kasnije morao donijeti zbog “zamora materijala”. Mirko Filipović odlučio je okončati svoju bogatu karijeru.
Velikan kik-boksa i slobodne borbe, koji je svjetsku slavu stekao u Japanu, u sitnim je satima jedne neprospavane noći svim svojim poklonicima poručio: “Sajonara.” Samo dan prije činilo se da će otkazati samo sljedeću borbu, onu s Amerikancem Hamiltonom, zakazanu za 28. studenog u Seulu.
– Vrč ide na vodu dok se ne razbije. Sit sam svega, ozljeda i bolova, a više nisam mogao trenirati bez bolova. U pitanju je ozbiljna ozljeda ramena. Nema što nisam probao, krvnu plazmu, primao koktel. Ljetos sam čak pet puta išao u specijaliziranu polikliniku u Münchenu, tamo kamo dolaze slavni svjetski sportaši, no to bi pomoglo sve dok se ponovo ne primim teškog treninga, a ja bez njih ne mogu u borbu. Uostalom, svaki nalaz počinjao bi time da su mi na lokomotornom sustavu primijećene degenerativne promjene pa će me neke tetive boljeti dok sam živ. Imao sam devet operacija, četiri na desnom koljenu, a jednom sam bio i na šivanju oka koje i danas osjetim.
Dakle, zdravljem je platio cijenu niza spektakularnih pobjeda i uspjeha.
– Ne bih rekao tako jer to su uglavnom bile mehaničke ozljede, one koje su išle uz moj posao. Povrh toga, ja sam iznimno zdrav čovjek. Moje srce je u besprijekornom stanju, kvalitetno sam se hranio, vitaminizirao, sportski živio... Ja ću i dalje trenirati, ali ne ovako spartanski kao dosad. Neće više biti zagrijavanja od deset rundi propadajućih “navy seals” sklekova niti “burpees” skokova iz skleka. A takvih sam radio po 200 i 200 samo za zagrijavanje. Nakon toga bih svakih pet-šest sekundi dizao svog kondicijskog trenera Marija, čovjeka koji ima 120 kg, a tek onda bi krenuo pravi pakao od treninga.
Koliko je bilo teško donijeti odluku o prestanku?
– Cijelu noć nisam spavao. Tekst za objavu na Facebook stranici dovršio sam oko dva, a pustio sam ga tek oko pet. Nije mi bilo lako stisnuti znak “post”, no ovako je najbolje. Uza sve ozljede koje su iza mene i koje me i sada prate više doista nema smisla.
Smetalo mu je i to što više nema uporište za svoju specijalku, za high-kick, udarac kojim je mnoge suparnike poslao u carstvo snova.
– Nakon svakog treninga meni je desno koljeno oticalo jer u njemu imam popucale ligamente, a gotovo nemam meniska. Dr. Hudetz mi je čak skidao dio butnog mišića da bi to koljeno rekonstruirao. S obzirom na to da ja udaram lijevom nogom, a desna mi je oslonac i preko nje idu sve rotacije, to je koljeno previše trpjelo. Od silnog hlađenja, gelovima i ledom, već sam dobio ozebline pa mi se koža ljušti.
Kakve ga emocije sada prožimaju.
– Nisam tužan jer nemam za čime žaliti, imao sam dugu i bogatu karijeru. Olakšanje? Ma ne, ni to, jer sve je ionako bilo blizu. Da nije bilo ove ozljede, odradio bih možda još 2-3 borbe. Kraj je ionako bio na vidiku. Ipak sam ja ušao u 42. godinu, a danas se većina sportaša ostavlja i manje opasnih sportova između 30. i 35. godine.
S obzirom na to da je i prije znao reći da mu je svega dosta, može li se to opet dogoditi?
– Ne, ovo je konačna odluka. Više nema nazad jer sam o tome obavijestio i organizaciju UFC. Uostalom, i moja je obitelj zbog ovoga sretna, a najsretnija je moja majka koja mi je rekla: “Sine, što ti treba da te tvoji sinovi gledaju kako te netko ruši i udara”. A nažalost, ovo je takav sport. Netko mora ostati dolje u lokvi krvi. Moj Ivan već je velik momak, u 13. je godini, ali i mali Filip već jako dobro razumije čime se tata bavio, iako mu je samo pet godina. To su veliki stresovi za njih. Kuže oni koliko je to opasno. Nije to sport kao što su drugi u kojima se ideš nadmudrivati s loptom. Ovdje je smisao da nekom otkineš glavu prije nego što on tebi otkine.
Na pitanje o najdražoj pobjedi i najtežem porazu kaže da ga svaki poraz peče, a da je nakon svake pobjede bio jako sretan. No zato je posebno ponosan na ovo:
– Čak su i neki veliki borci imali 2-3 tehnike kojima su završavali borbe. Recimo, Fjodor je najčešće završavao desnim swingom i polugama na ramenu i laktu, a ja na puno više načina. Završavao sam borbe lijevim i desnim high-kickom, lijevim middle kickom, desnim low-kickom, lijevim krošeom, direktom i aperkatom, zatim zahvatima gušenja kao što su giljotina i “rear naked choke”, polugom na ruci, udarcima laktom u parteru. Puno sam napravio za jednog sanjara iz Privlake koji je veći dio karijere bio samouk i koji je krenuo iz garaže, bez opreme, infrastrukture i trenera, ali uz jednu golemu i neobičnu upornost.
Dobro pamti svoj prvi, a još bolje posljednji meč.
– Prvi sam meč izgubio, bilo je to 1992. na prvom juniorskom prvenstvu Hrvatske u boksu. No važno je da sam pobijedio u posljednjoj borbi. Dobro je kada se oprostite s pobjedom, i to na takav način na koji sam ja uzvratio Gonzagi. Osim toga, u pretposljednjoj borbi pobijedio sam džudaškog olimpijskog pobjednika.
Hoće li se, kao bivši saborski zastupnik, ponovo baviti politikom?
– Ne zanima me.
>> 'Protiv Hamiltona mi ne bi dopustili boriti se u gaćicama s kockicama'
>> Mirko Filipović se povukao, no ove njegove nokaute ćemo još dugo pamtiti
>> Ovo je konačni kraj! Više ne mogu, bol je postala neizdrživa
Mirko ljudino hvala ti za sve! Želim ti puno zdravlja! Uživaj u zasluženoj mirovini.