Na današnji dan davne 1952. jedan je 13-godišnji dječak odlučio odustati od sviranja klavira i ne sluteći da će ta njegova odluka promijeniti povijest hrvatske, regionalne, europske, a dijelom i svjetske košarke. Jer, da se to nije dogodilo, danas bi Mirko Novosel bio možda samo 83-godišnji pravnik u mirovini, a ne i najtrofejniji hrvatski košarkaški trener, europski prvak i s reprezentacijom i klubom, olimpijski doprvak te na koncu, i počasnik Košarkaške kuće slavnih.
– Išao sam u glazbenu školu na Tuškancu i gledao s prozora kako klinci treniraju košarku. Onda sam jedan dan odlučio prestati vježbati klavir i počeo trenirati s pionirima Lokomotive.
A u tom je klubu prošao sve uzraste, od pionira do prvotimca, a onda je, 1967., postao i trener lokosa i pri tome odustao od pravničke karijere.
– Mi smo tada bili amateri, gotovo svi smo studirali. Tada si služenje vojske mogao odgađati do 27. godine, a kada bi se iz vojske vratio obično si prestao igrati i počeo raditi.
Sudac pa onda trener
No, htio je Mirko ostati u doticaju s košarkom pa je počeo suditi.
– Sudio sam derbije, ali i utakmice za ostanak u ligi. U međuvremenu su k meni došli ljudi iz Lokomotive s idejom da preuzmem prvu momčad. No, kako se baš tog ljeta prelazilo s ljetne sezone na dvoransku sezonu, dogodilo se to da sam ja u Čačku sudio majstoricu za ostanak između Borca i beogradskog Radničkog, a samo desetak dana poslije vodio sam Lokomotivu u utakmici prvog kola protiv tog istog Borca. Meni je tada cilj bio da ne ispadnemo, no mi smo se svake godine dizali za pokoje mjesto u saveznoj ligi da bismo 1969. došli do prvog trofeja kada smo u Kutiji šibica u finalu Kupa Jugoslavije pobijedili ljubljansku Olimpiju. Bio je to prvi košarkaški trofej nekog zagrebačkog kluba.
Uzlazni trend nastavio se pa su lokosi i Novosel 1971. došli u situaciju da se bore i za naslov prvaka koji je te godine osvojila Jugoplastika.
– Vidjevši da mi dobro ide, iz Beograda su u Zagreb došli tadašnji čelnici KSJ Stanković i Šaper, da bi me nagovarali da budem profesionalni trener u Savezu. Ja sam pristao i s kadetima, 1971. postao prvak Europe, a isto to sam postigao i s juniorima godinu dana poslije. Kako je Žeravica, nakon Olimpijskih igara u Münchenu, otišao u Španjolsku, ja sam preuzeo i seniorsku reprezentaciju s kojom sam osvojio dva europska zlata te po jedno svjetsko i olimpijsko srebro.
Premda mu je, nakon takve serije uspjeha, nuđeno da i dalje ostane izbornik, Mirko se odlučio iz Beograda odlučio vratiti u “beli Zagreb grad”.
– Lokomotiva je tada imala sam jednog sponzora, željeznicu, i besplatne karte kao sponzorski doprinos s čime se nije moglo više klub održavati. Srećom, tehniko kluba i moj najbolji prijatelj Vladimir Anzulović uspio je animirati šefa zagrebačke partije Slavka Šajbera i oni su osmislili zajednički angažman četiri diva prehrambene industrije, Franka, Kraša, Badela i Voća, pod imenom Cibona koje je izvedeno iz latinskog izraza “cibus bonus” što znači dobra hrana. A moj zadatak je bio da dovedem sve perspektivne klince pa smo doveli Acu iz Šibenika, Knegu iz Dubrovnika, Ušića iz Pule, Nakića i Čuturu iz zagrebačkih klubova.
Bili su to začeci momčadi koja će sredinom 80-ih osvojiti dva naslova prvaka Europe.
– Od 1980. i Kupa SFRJ kojeg smo osvojili protiv tadašnjeg prvaka Europe Bosne pa do 1988. osvojili smo 14 naslova.
Između naslova prvaka Europe, dva Kupa kupova te niza domaćih trofeja, najdraži mu je:
– Prvenstvo osvojeno 1982. To je bilo moje prvo remek-djelo kada smo, u prvom doigravanju koje se igralo, u finalu pobijedili Partizan.
Dvorana za 11 mjeseci!
Drugo je remek-djelo zacijelo dovođenje Dražena i osvajanje Kupa prvaka, a treće je bilo izgradnja dvorane, operacija izvedena za potrebe Univerzijade, ali i kluba.
– Osvojio sam 39 medalja, a govorim da mi je najdraža ona 40., a to je izgradnja dvorane. Znao sam da Cibona neće moći biti stalno na vrhu Europe i da mora imati imovinu od koje će živjeti. Nismo htjeli da se dvorana gradi od javnog novca jer onda bismo opet bili podstanari, nego se ona gradila od prodaje poslovnih prostora u Tornju, ali i od ciglica koje su kupovali građani. Nakon toga, dvoranu smo izgradili u rekordnom roku, za samo 11 mjeseci.
Ono na što je Novosel ponosan jest i to što je Cibona, otkako je Hrvatska neovisna, igrala 21 euroligašku sezonu u nizu. A sad je uopće nema u Europi., no i takvu je podržava njezin počasni predsjednik. I zato daje punu podršku novoj Upravi kluba koja, po njegovu kazivanju, stvara pretpostavke revitalizacije ovog sportskog diva.