Mirza Džomba vraća se u rukometnu javnost nakon sedam godina. Naime, legendarno desno krilo opet ćemo gledati u emisiji RTL televizije, Vrijeme je za rukomet. Naravno, povod emisije je skorašnje Svjetsko prvenstvo koje 14. siječnja počinje u Hrvatskoj, Norveškoj i Danskoj. Mirza je dio ove emisije bio od 2009. do 2018. godine.
Puno je teže igrati
– Nakon tog Europskog prvenstva kojem smo bili domaćini odlučio sam malo uzeti odmor od rukometa. Bilo je sve to za mene pomalo zahtjevno, malo sam izgubio i draž komentiranja, ali sad kad je SP kod nas, nisam se puno dvoumio kada su me nazvali. Vratila mi se energija i nadam se dobrom rezultatu naše reprezentacije. Drago mi je što za vrijeme turnira neću morati sjediti u studiju jer će se emisija Vrijeme je za rukomet odvijati u samoj dvorani. U studiju mi je uvijek malo dosadno – priča Mirza.
Jeste li uzbuđeni kao dok ste bili igrač ili je ovo nekakav sasvim drugačiji osjećaj?
– Ma to se ne može usporediti, veće je uzbuđenje kada sam bio igrač. Da, puno je teže igrati nego komentirati.
Ali, bilo je stresno i komentirati?
– Najstresnije mi je bilo gledati onaj polufinale u Parizu 2017. godine. Zlatko Horvat samo je trebao pogoditi iz sedmerca za ulazak u finale. Bio sam u tom trenutku uvjeren da će ga zabiti. Kada mu je Bergerud obranio, nisam mogao doći k sebi nekoliko dana. Kad je bio dosuđen sedmerac za nas, počeli smo skakati, grliti se. Nismo mogli vjerovati kako nas je sreća pomazila. U jednom trenutku netko je sa strane pitao – tko će pucati. Ja sam onako cool rekao: "Kako tko, pa Zlaja" – prisjeća se Džomba tog trenutka i dodaje:
– Kada je Zlaja promašio, uhvatio sam se za glavu i sjeo na obližnji trosjed. Nisam mogao ništa reći sljedećih nekoliko minuta. Taj promašaj pokazao se kobnim jer u utakmici za treće mjesto nismo uspjeli sačuvati ni plus osam protiv Slovenije. I danas sam mišljenja da je Horvat morao šutirati. Njega je zeznulo što je bila velika stanka između dosuđenog sedmerca i realizacije. Sekunde su prolazile, a Horvat je počeo razmišljati kako i kamo pucati. I to razmišljanje odvelo ga je u promašaj. Da je onako vruć odmah šutirao, zabio bi pogodak. Opet, i promašaji su dio utakmice. I sâm sam puno puta izvodio sedmerce. Bilo je i promašaja, ali oni me nisu pokolebali. Naprotiv, nakon svakog promašaja želio sam odmah šutirati sljedeći jer znam da dvaput zaredom ne mogu promašiti.
Sjećate li se svog prvog Svjetskog prvenstva?
– Kako ne. Bilo je to 1997. godine u Japanu, u Kumamotu koliko se sjećam. Imali smo dosta problemna na tom SP-u, došlo je do smjene generacije nakon osvojene zlatne medalje u Atlanti 1996. godine. U rosteru više nije bilo Smajlagića, Saračevića, Perkovca, Puca, Jelčića. Znam da smo jedva prošli skupinu prvog kruga, pa se ozlijedio Goluža. Na kraju smo ispali odmah u osmini finala od Španjolaca. Za mene je to bio debi na velikoj sceni, ali i za još neke igrače koji će kasnije postati velike zvijezde našeg rukomet, poput Pere Metličića. Uh, davno je to bilo. Pa skoro će trideset godina od tog Svjetskog prvenstva – istaknuo je Mirza.
I danas se prepričava anegdota s tog prvenstva. Reprezentacija je bila smještena u Kumamotu, u hotelu koji je bio u blizini rječice u kojoj su plivale ribe raznih boja. U Japanu je strogo zabranjeno pecanje. Mirza se našalio s domaćinom pa je dječaka koji je bio zadužen za našu reprezentaciju pitao gdje se može kupiti štap za pecanje. Dečko mu je brzo ispunio želju i tada ga je pitao što će mu štap, a Mirza se uputio prema obližnjoj rijeci. Teško je bilo opisati paniku dječaka i molbu da to nikako ne radi. Kada mu je rekao da je sve to samo šala, dečko je odahnuo. Takav je bio Đole cijeli život, uvijek spreman za šalu. A na parketu je bio pravi profesionalac. I svjetsko krilo.
U karijeri ste igrali na šest svjetskih prvenstava, koje posebno pamtite?
– To su ona dva na kojima smo osvojili medalje. Zlato u Portugalu 2003. godine te dvije godine kasnije srebro u Tunisu. Zadnji turnir igrao sam u Njemačkoj 2007. godine.
Možda ste mogli malo produžiti karijeru i nastupiti na Svjetskom prvenstvu 2009. godine kada smo bili domaćini?
– Nisam mogao dočekati tu godinu. Rukometno sam se "raspao". Imao sam previše ozljeda, previše je tu bilo boli. Već sam bio u velikim problemima s koljenom na Olimpijskim igrama u Pekingu. Jedino čega se sjećam iz Pekinga jest stol na kojem sam provodio najviše vremena kako bi me liječnici osposobili za svaku sljedeću utakmicu. Na kraju sam se od reprezentacije oprostio s drvenom medaljom, bili smo tamo četvrti. I taj je rezultat malo ubrzo moju odluku da kažem zbogom.
Što Hrvatska može na predstojećem Svjetskom prvenstvu?
– Nadam se konačno jednom dobrom rezultatu, bilo bi sjajno kada bismo došli do borbe za medalje. Ždrijeb nam je naklonjen, to svatko tko imalo poznaje ovaj sport zna. Igramo doma, vjerujem pred 20-000 gledatelja u Areni. Za četvrtfinale će nam trebati dvije pobjede protiv tri jača suparnika koja nam stoje na putu, a to su Egipat, Slovenija i Island. Dobro je da turnir krećemo s utakmicom protiv Bahreina. Vjerujem da će to biti lagano zagrijavanje. Potom slijedi Argentina koja dolazi bez svog najboljeg igrača Diega Simoneta, a onda poslastica s Egiptom za prvo mjesto u skupini, ali i za prenošenje bodova u drugi krug. Naravno, da bi sve bilo idealno morat ćemo imati i sreće. Bez sreće nema rezultata, mora te negdje "pomaziti". Na drugoj su strani ždrijeba Danska i Francuska, možda dva najozbiljnija kandidata za naslov, a mi smo ih izbjegli.
GALERIJA Koje nekretnine posjeduje Zlatko Dalić?
Imamo i novog izbornika, prvi put na klupi reprezentacije sjedi stranac, Islanđanin Dagur Sigurdsson.
– Ovo mu je već druga, treća akcija, do sada je morao upoznati igrače, naš mentalitet. Počeo je sjajno s uvjerljivom šetnjom na kvalifikacijskom turniru za odlazak na Igre u Pariz. No, na Igrama nije bilo sjajno, nije uopće bilo dobro. Potom su slijedile utakmice kvalifikacija za odlazak na sljedeći EP, gdje smo se i dalje tražili. Vjerujem da sada jako dobro zna što se od njega očekuje. Došlo je vrijeme da se pokaže njegov pravi rukopis. Imat će veliku podršku s tribina i mora to jednostavno iskoristiti. Sigurno je da nas dugo nije bilo na postolju kada je riječ o svjetskim prvenstvima. Zadnju medalju osvojili smo 2013. godine u Španjolskoj, zadnje polufinale igrali smo 2017. u Francuskoj. Na zadnja dva svjetska prvenstva baš smo bili loši i to je sada već određeni pritisak. Ali, ponavljam, igramo doma i gledatelji nam jednostavno moraju biti vjetar u leđa. Dobro, imali smo dva primjera gdje smo bili domaćini. Jednom smo osvojili medalju, 2009. godine, jednom nismo, 2018. godine. Da, zaboravio sam i 2000. godinu gdje smo na kraju bili šesti na Europskom prvenstvu. Dakle, vrijeme je opet za medalju pa da omjer bude 2:2 kada je riječ o domaćinstvima velikih rukometnih natjecanja i osvajanja medalja na istima.
Koliko zapravo pratite aktualna rukometna zbivanja?
– Pa što se tiče reprezentacije pratim sve naše utakmice, klupska prvenstva uopće ne pratim. Ne sjećam se kada sam bio u dvorani i gledao nekakvu domaću utakmicu Prve lige. Dosta mi je dvorane, pa cijeli sam život proveo u njima.
Izabrali su vas prije nekoliko godina za predsjednika rukometnog saveza Primorsko-goranske županije.
– Kako to gordo zvuči – predsjednik. Dobro, ta uloga mi nije oduzimala puno vremena. Pitali su me da pomognem, pristao sam i uvjerio se kako je sve to jadno. Nije bilo novca – kazao je Mirza.
Jedan ste od rijetkih bivših igrača koji niste ostali u rukometu?
– Da, posvetio sam se sasvim drugom poslu – građevini. Time se bavim već 22 godine i ne mogu se požaliti. Partner i ja napravili smo veći broj apartmana, prvo na otoku Krku, u mjestu Šilo. A potom smo gradili u Zadru, Rijeci, pa nekoliko vila s bazenom u unutrašnjosti Istre, u Kostreni...
Obitelj je dobro?
– Ma sve je super. Curice Una i Ada rastu, jedna ima osam, druga 12 godina. Obje treniraju odbojku. Samo da nisu na ulici. Skrasili smo se u malom mjestu, Kostreni kraj Rijeke, živimo u skladu s prirodom, ljeto barka, zima Platak i snijeg, djeca rastu. Supruga Belma u ožujku ove godine postala je ravnateljica Centra kulture Kostrena, a prije toga je četiri godine bila direktorica Turističke zajednice Kostrene.
Nedavno smo bili svjedoci nesvakidašnjem događaju u povijesti rukometa – kada je Miloš Kos udario i teško u svlačionici ozlijedio Mateja Matića, a potom se umiješao i Zvonimir Srna koji je uzvratio istom mjerom prema srpskom rukometašu...
– Nema se tu što reći. Ostao sam šokiran. U moje vrijeme bilo je čarki, šamaranja, pljuvanja, ali nikad se nije dogodio fizički napad s težim posljedicama. To je jako tužno i sigurno nije nikome ovo trebalo. Žao mi je što se u tom trenutku više pisalo o tome umjesto o rukometu.
Mirza Džomba spada u generaciju naših najuspješnijih rukometaša. Igrao je za Hrvatsku do 1997. do 2007. godine, osvojio svjetsko i olimpijsko zlato, svjetsko srebro, bio dvaput zlatni na Mediteranskim igrama, u Bariju 1997. i Tunisu 2001. godine. Rođen je u Rijeci 28. veljače 1977. od majke Mirsade i oca Mensura. Ima dvije i pol godine starijeg brata Amira. Njegov talent otkrio je Veno Đonlić u Škurinjama, u tadašnjoj OŠ Ivo Lola Ribar, danas OŠ Škurinje. Zajednička momčad Škurinja i Zameta tada je postala hrvatski prvak u natjecanjima osnovnih škola. Džomba je imao mekoću prstiju, zbog toga je dodatno vježbao pucanje sedmeraca iz zgloba i rad nogu. U toj dobi ni u najoptimističnijim snovima nije mislio da će stići tako daleko.
– Svi sanjaju o nekom novcu. Moj prvi san bio je uštedjeti tisuću maraka. Da mogu platiti dvije, tri rente da dobiješ nekakav kafić. To je bilo bez veze. Onda dođe stan, pa auto i posao. Kako napreduješ, prioriteti se mijenjaju i povećavaju, normalno, sve u skladu s rezultatima i primanjima – prisjetio se Džomba svojih početaka.