Legendarni branič vatrenih Josip Šimunić gostovao je u novoj epizodi emisije Životne priče by Dea Redžić. Gotovo u suzama, progovorio je o najtežim trenucima u životu i bogatoj karijeri, legendarnih poteza u dresu Hrvatske te je po prvi put iznio svoju priču o momentima koji su ga obilježili na terenu kao i izvan njega. Upamćen po svom karakteru i borbenosti, Joe je uvijek bio i otvoren u razgovoru, a pred našim kamerama otkrio je i detalje o svom transferu u Dinamo, navijačima Hajduka te je bez dlake na jeziku komentirao stanje u HNL-u.
S reprezentacijom je doživio mnoge velike trenutke, ali i posrtaje, prolazio put od junaka do tragičara i nazad, kao primjerice na Wembleyju, u epskoj pobjedi Hrvatske protiv Engleske 3:2. – Vodili smo 2:0, pa sam skrivio penal, pa su nam zabili za 2:2, a ja sam samo htio propasti u zemlju na Wembleyu. Na kraju je ispalo nevjerojatno. Dodao bih na popis i pobjedu protiv Njemačke u Klagenfurtu (2:1) na Europskom prvenstvu 2008. godine, također mi je jedna od najdražih.
A sudar s Brazilom na otvaranju SP-a u 'vašem' Berlinu, gdje ste godinama nosili Herthin dres, i izvedba hrvatske himne, gdje biste to svrstali među uspomenama?
– Samo ste to spomenuli, a ja sam se cijeli naježio. Na stadionu koji mi je bio drugi dom, protiv jedne od najjačih postava Brazila ikad, otvarali smo Svjetsko prvenstvo pred tribinama krcatim hrvatskih navijača. Kada je krenula hrvatska himna, taj trenutak riječima ne mogu objasniti. Zbog takvih trenutaka se nogomet igra. Jedan engleski novinar kazao mi je kasnije da je tijekom izvedbe hrvatske himne zabilježena rekordna buka na stadionima otkako je mjerenja u Europi.
A skoro će i 30 godina otkako ste stigli u Europu iz Australije. Možete li ste prisjetiti tog putovanja?
– Prije 27 godina prvi sam put došao u Europu. Moji roditelji su prije 50 godina iz srednje Bosne otišli u Australiju, trbuhom za kruhom. Živjeli smo u Canberri, imali smo lijepo djetinjstvo, ništa nam nije nedostajalo. Vozili su me na trening, bio sam sretan. Brat, sestra i ja smo privilegirani jer smo rođeni u Australiji, no mojim je roditeljima jako teško padalo to što su daleko od kuće. Kasnije su naviknuli, a ja sam oduvijek imao želju jednog dana živjeti u Hrvatskoj.
Tko vas je doveo u hrvatsku reprezentaciju?
– 1996. godine u Hrvatsku me prvi put pozvao danas pokojni Ante Pavlović, nisam ni znao da postoji ta mogućnost, Hrvatska je tek igrala svoj prvi veliki turnir iste godine, Euro u Engleskoj. Kada sam dobio poziv, osjećao sam se prelijepo, kao kada ti se iznenada ostvari neki podsvjesni san.
VEZANI ČLANCI:
Je li točno da ste bili na probi u Dinamu, ali niste prošli?
– Nije to bila proba, već sam trenirao s njima da održim kondiciju kada me HNS doveo u Zagreb. U Dinamu su htjeli da ostanem, ali nisam još bio spreman za to, vukla me nostalgija, bilo je prerano.
U Dinamo ste stigli na kraju karijere, je li točno da ste se dogovorili i s Hajdukom?
– Moja tadašnja djevojka, a danas supruga studirala je u Zagrebu, htio sam biti više s njom. Drugi razlog je to što je Dinamo tada igrao Ligu prvaka, a to sam želio ostvariti. S Hajdukom sam razgovarao iz poštovanja, ali nismo ni razgovarali o novcu, a kamoli da je došlo do neke ponude ili obećanja. Onaj tko me poznaje zna kakav sam.
Je li Zdravko Mamić bio uspješniji pregovarač od Hrvoja Maleša?
– Ne bih uspoređivao. Zdravko Mamić napravio je puno dobrih stvari za hrvatski nogomet, ali u nekim je stvarima pretjerao. Najvažnije je da se nogomet igra časno, za publiku. Nakon dolaska Zlatka Dalića stvari su otišle u nevjerojatnom smjeru i svi mi na neki način danas ljepše živimo zbog reprezentacije.
– Nažalost, ima i onih koji ne žele uspjeh reprezentaciji, ali velika većina s tom momčadi se identificira, posebno je mnogo navijača Hrvatske koji žive u inozemstvu, ne znaju jezik, ali znaju da su Hrvati. Možda će neki od njih odlučiti doći živjeti u Hrvatsku kao ja i moja obitelj.
Bili ste u reprezentaciji i u teškim vremenima, kada su navijači bakljama prekidali utakmice.
– Ne znam tko stoji iza toga, teško mi je to razumjeti. Hvala Bogu da su ta vremena prošla, to je na neki način bio teroristički čin i ogromna sramota za Hrvatsku u svijetu. Oni koji žele nešto mijenjati moraju naći normalan moment. Ne znam kako bih ljudima objasnio kakve uspjehe postiže jedna mala Hrvatska, a to je po stanovništvu pola Berlina, to izlazi iz okvira koje danas razumijemo, možda ćemo shvatiti za 15 godina.
VEZANI ČLANCI:
A mi skoro 20 godina nakon što vam je sudac Graham Poll pokazao tri žuta i jedan crveni karton na istoj utakmici, ali i više od 20 godina otkako nam je sudio protiv Italije na SP-u 2002. godine, imamo VAR, ali i mnogobrojne probleme u suđenju. Kako gledate na to?
– Ljudska greška uvijek će biti faktor, ali meni je još uvijek sve nejasno, pravila nisu ista u svim ligama i to se mora mijenjati. U Italiji i Španjolskoj imaju 15 kamera više od nas kojima pokrivaju teren. Nema transparentnosti i zato ćemo uvijek razgovarati o ovoj temi.
Kakvo je suđenje u Hrvatskoj?
– S jedne strane mi je žao jer se dogodila afera, no ujedno je i velika šansa da popravimo stvari. Na pojedinim snimkama čuje se i kako netko navija za penal u VAR sobi, a to je smiješno, gdje je odgovornost? Bitno je da gledamo interes nogometa, onda ne bismo imali ovakvih problema. Volio bih da dođu naši mladi suci, pa neka i pogriješe, mi ćemo znati da to nisu neki repovi, to nas koči. Možda će se netko uvrijediti zbog ovih riječi, ali trebamo gledati dobrobit hrvatskog nogometa. Pričao sam nedavno s nekim bivšim hajdukovcima s kojima sam igrao u reprezentaciji, kazao sam im kako sam uvijek mislio da s potpuno ludi kad krenu s pričom o sucima i nepravdi. Danas ih razumijem, točno znam o čemu govore. Vidim penal, ali očito sa mnom nešto nije u redu jer kad kasnije čujem objašnjenja…
Koje je rješenje, strani suci?
– Razumijem frustracije iz prošlosti i zato sve to treba maknuti. Treba napraviti lustraciju, ne mogu naći bolju riječ. Pritisak kod sudaca? To ne razumijem, treba izaći na teren i suditi pošteno, meni to zvuči jednostavno, ali očigledno nije.
Tko će biti prvak Hrvatske?
– Uh, kako sada stoje stvari, Rijeka ima najveću prednost jer imaju najmanje opterećenje. Osobno, bilo bi zanimljivo vidjeti Hajduk kako slavi naslov prvaka, možda će mi ljudi na ovo odgovarati ružnim riječima, ali meni bi to bilo zanimljivo.
Vjerujete li da ćemo uskoro dobiti stadion?
– Daj Bože, ali sva ta obećanja otprije pola godine vidim kao predizbornu kampanju. Kada sam prvi put došao ovamo 1996. godine, obnova Maksimira bila je u tijeku, vidio sam skice i izgledalo je sjajno. Od toga nije bilo ništa, osim što je nestalo 200 milijuna maraka, a nitko nije završio u zatvoru.
GALERIJA Legendarni hrvatski nogometaš Josip Šimunić
Ne vidim dobro bez naočala. Što piše koga treba lustrirati?