Nova je zvijezda rođena... O, moj Bože, kao da je na Jamajci, urlao je oduševljeni spiker sportskog kanala.
A Blanka je plesala i plesala... Da, taj mitski pobjednički ples, kasnije toliko prepoznatljiv, počeo je nakon prvog velikog zlata. Bio je 2. rujna 2007., u Japanu na SP-u u Osaki počeo je toliko čekani finale skoka u vis. Rijetko viđena bitka, na 205 centimetara ostale su Talijanka Di Martino, Ruskinja Čičerova i Blanka.
Ritam joj daje publika
Ruši Talijanka, ruši Blanka, ruši Ruskinja. U drugom pokušaju Di Martino opet ruši letvicu, ali ruše je i Blanka i Čičerova. Napetost se mogla rezati nožem. Di Martino ruši i u trećem pokušaju, jasno je tada bilo da Blanka ima najmanje srebrnu medalju. Stala je na zaletište, pozvala publiku da joj daje ritam. Puna koncentracija, dok je gledala letvicu, malo se nagnula ulijevo, u mislima je prošla skok. Vidjela se odlučnost, već tada, i prije nego što je krenula, preskočila je tih 205 cm. Zalet od deset koraka, onaj klasični Blankin kada se čini da je spora, a u stvari je brza. Preskočila je 205 centimetara i – zaplesala.
– Došlo mi je to samo od sebe, poput nekog pražnjenja. Opustila sam se, publika mi je dala neku posebnu energiju, pa sam joj uzvratila. Sve to je jedan veliki šou – objašnjavala je kasnije Blanka.
Nekoliko minuta nakon što je Blanka preskočila 205 centimetara, Čičerova, jedna od njezinih velikih rivalki, srušila je letvicu i treći put. Hrvatska zastava na ramenima, naklon publici i suze... Kasnije je pokušavala srušiti i svjetski rekord nedodirljive Stefke Kostadinove, ali nije uspjela, premda mu je bila jako blizu.
– Nisam uspjela, još čekam svoj savršeni skok – kazala je nakon natjecanja.
Ustvari, taj skok preko 205 centimetara možda je bio i skok od 210, bila je tako suverena, uvjerljiva. Možda je to bio i njezin najbolji skok svih vremena, taj njezin savršeni skok koji još uvijek čeka...
U Osaki je sve krenulo, do tada je imala dvoranske medalje, juniorska zlata, finala Svjetskog kupa. Znala je da je najbolja, a u Osaki je to i dokazala. Sve kasnije je legenda, jedna od najljepših sportskih priča ikad ispričanih. I srebro na Olimpijskim igrama u Pekingu, i još jedno zlato na SP-u, u Berlinu, pa zlato na Europskom prvenstvu u Barceloni. Ima sve, ostala je još zlatna medalja na Olimpijskim igrama. I zato "traje", Blanka je mit hrvatskog sporta koji još živi. A kulminacija će joj biti Olimpijske igre u Rio de Janeiru. Takva su obitelj ti Vlašići, predvođeni Joškom, sportskim Nostradamusom, koji je sve ono što se dogodilo Blanki i najmlađem sinu Nikoli, nogometnoj zvijezdi Hajduka, predvidio, no tada su mu se svi smijali.
– Toliko sam željela ovu medalju, ne možete ni slutiti koliko mi znači – govorila je novinarima u Osaki 23-godišnja Blanka.
Iza nje je već tada bilo toliko treninga, toliko napora, toliko ozljeda, operacija, tereta i briga... Samo Blanka i njezin najuži krug, obitelj (tata Joško, mama Venera, braća Marin, Luka i Nikola) i vječni trener Bojan Marinović znaju što je sve morala proći da bi došla do tog zlata. Osaka je bila kruna jedne neponovljive sezone na otvorenom. Tog ljeta 2007. godine, barem tako stoji u almanasima, Blanka je pobijedila na 18 od 19 natjecanja na kojima je sudjelovala, osvojila je mitinge Zlatne lige u Parizu, Rimu, Zürichu, Bruxellesu i Berlinu, u Oslu je bila druga... Na dvadeset natjecanja išla je preko dva metra. Te je godine preskočila 207 centimetara.
Nisu važne besane noći
Iz tog vremena ostalo je u sjećanju osebujno pismo koje je Joško poslao Blanki prije finala. Naslovljeno je "Blanki od tate", bio je to jedan od rijetkih trenutaka kada se od nepopustljivog trenera pretvorio u oca i pisao:
"Ako bi mi jednu želju bila dužna puštena zlatna ribica i ako je ne bih mogao potrošiti na povratak ljudi stradalih na Kornatu, dao bih je danas tebi. Zaslužila si svaki miligram zlata te japanske medalje, ti koja si svakom svojom molekulom htjela do nje i svakoga dana postajala bolja ne pitajući za cijenu, nadilazeći sebe i svoje učitelje. Nisu važne moje kristalno besane osaške noći i nije važan tvoj stari, Indijanac odvijeka, kojem su rekli da se ne može uzgojiti cvijet u pustinji, a ipak... Važna si ti i tvoje nasmiješeno lice danas u ovoj dalekoj zemlji... Pola stoljeća sliveno u jedan tren. Gore na rubu stadiona, gdje pogled ne dopire i tišina odjekuje, na konju, s perom u kosi i kopljem u ruci, spokojan poput vječnosti, Indijanac, a oko njega sjene spodoba u grču razjapljenih usta u svom mahnitom pokušaju da nas zaustave. Tvoj ples po strunjači kao objava da nade još ima, da se može sve... Plivaj, ribice, plivaj..."
Ta je ribica nakon Osake zaplivala punom snagom, godinama je svijet skakanja u vis držala pokorenim. I još je uvijek kraljica. Dvije godine nakon Osake, nakon što je u Berlinu obranila naslov svjetske prvakinje, u Zagrebu je na Hanžekovićevu memorijalu Blanka preskočila 208 centimetara, što je drugi rezultat svih vremena.
>> Blanka Vlašić: Nisam mislila da vrijedim za medalju, ali je Bog bio milostiv
volimo te