Bilo je to ljeta Gospodnjeg 1973. Stadion Maksimir, 64.000 gledatelja, rekord koji nikada nije srušen. Dvije velike momčadi. I jedna želja – plasman u elitni razred YU-nogometa. Gašarini, Tucak, Lipovac, Antolić, Rukljač, Močibob, Smolek... za pjesnike sa Save, te Čordaš, Dumančić, Lukačević, Grnja... za "bijelo-plave" s Drave.
Bile su to epske bitke, utakmice o kojima su nam pričali stariji kolege, roditelji. Prepričavali velike nogometne majstorije, poteze. U Kranjčevićevoj su opet igrali Zagreb i Osijek u sklopu 3. kola 20. izdanja Prve HNL. Neki novi klinci na travnjaku i tribinama, tek poneki protagonist onoga, kažu, zlatnog nogometnog doba.
Nažalost za nogometne gurmane, ovaj Zagreb i ovaj Osijek nisu na tragu slavnih prethodnika. Devedeset minuta su nogometaši Zagreba i Osijeka mučili publiku, trenere, na kraju i sami sebe za krajnjih 0:0.
Bilo bi najpoštenije da se za ovakvu utakmicu i ovakav nogomet ne djele bodovi.
Bila je to devedesetominutna mizerija, nogomet koji se ne može prodati, nogomet koji bi teško opstao u ondašnjoj Drugoj ligi, iz koje su se ova dva kluba grčevito borila plasirati među velike dečki. Po jedna prigoda na svakoj strani u prvom činu dvoboja, nešto agilniji Zagreb u nastavku.
S istoka je stalno grmjelo i sijevalo, u 70. minuti spustio se jak pljusak. No, nogometaše to nije uspjelo razbuditi, pokrenuti.
E ljudi moji , još će Savom i Dravom proteći puno vode dok i jedni i drugi nebudu imali ponovno igrače kakvi su bili ovdje nabrojani iz 73 , sve sam majstor do majstora.