Krajem veljače 2021. napustio nas je nenadano i prerano legendarni Zlatko Saračević. Nakon pobjede njegovih kokica, krenuo je kući, ali do nje nije stigao. Izdalo ga je srce.
Zlatko Saračević preminuo je od posljedica srčanog udara i to nakon velike pobjede nad glavnim konkurenticama za naslov prvakinja Hrvatske – Lokomotivom. Njegova je Podravka slavila rezultatom 32:29.
Podravka je objavila oproštaj od svoga zaposlenika i trenera najtrofejnije ženske rukometne ekipe u Hrvata, ali donedavni fizioterapeut hrvatske muške rukometne reprezentacije Damir Kajba, objavio je zanimljiv status na društvenim mrežama u kojemu je opisao neobičan odnos.
Kajbin status prenosimo u cijelosti:
"BAJKA O VELIKOM DOBROM DIVU – 1.dio (RUŽNA STRANA SPORTA)
Ne tako davno, ambiciozne direktorice i ambiciozni menadžer odlučiše sagraditi malo bolju kuću. Kupili su materijal, ali im je nedostajao majstor koji će tu kuću sagraditi. Baciše se oni u potragu za majstorom i nađoše baš ono što im treba. Sjedoše oni za stol s majstorom i brzo se dogovore. Majstor ne samo da zna posao nego shvatiše oni da je on i jako dobar čovjek. Obećali oni majstoru i brzo se dogovorili. Dali su si ruke i majstor je krenuo s poslom.
Kao i na svakom početku, sve bijaše divno i krasno. Gotive oni majstora, dolaze mu u kuću i druže se kao najbolji prijatelji. Ali s vremenom materijal malo slabi, ponestaje ga, a majstor ukazuje na to. Ne čuju ga oni, nego žele da kuća bude kvalitetna i onakva kakvu su si oni zamislili bez obzira na materijal. Zahladiše njihovi odnosi. Glavonje žele svoje, a majstor pošten, zarekao se da će napraviti kuću najbolje što može misleći pritom bit će oni zadovoljni i ispuniti ono što su obećali, uostalom dali su si ruke, a to je svetinja, pomisli majstor.
Majstor prava raja, dobričina zapeo kao mazga i uspio majstor ispuniti zadani cilj. Bez obzira na pritiske i nerazumijevanje završio je krov i postavio dimnjak. U svom tom poslu bio je nježan prema svom materijalu, svakoj ciglici i svim tim crjepovima pazeći da se neki ne razbije ili ne ošteti. Kad je kuća bila gotova, majstor je bio ponosan. Svi ga tapšaju, govore kako je napravio čudo, a majstor sretan.
U svom tom poslu majstor se nije štedio, davao je cijelog sebe. Stradalo je i zdravlje, ali majstoru je bilo važno da ispuni obećanje. Majstor nije prigovarao, nikome osim najbližima nije govorio što ga tišti.
Jednoga dana desilo se ono najgore. Taman kada je stavio zadnji crijep, krene majstor da pogleda i da se divi svom završenom dijelu. Ponosan i zadovoljan na stotinjak metara od kuće klone majstor i više ne ustane.
U prvim danima svi plaču i nariču nad sudbinom nesretnog majstora. Oni koji su ga doveli, sakriše se i ne spominju ga više, a ni ono što su mu obećali i za što su si dali ruke. Pogaziše oni svoju riječ jer eto neke stvari nisu na papiru, a majstor bio dobar i naivan. Pogaziše oni riječ prema mrtvom čovjeku. Prema živom to smo navikli, takvi smo ovdje i postalo je normalno, ali prema mrtvom??? Gdje su moral, čast, obraz i poštenje??? Kako možeš zaspati i probuditi se znajući da lažeš samoga sebe?
Ali zaboraviše naručitelji radova da je s majstorom živjela i majstorica. Nije ih briga za nju. Išla je ona svugdje s majstorom, pratila ga, tješila i bodrila u teškim trenutcima dajući mu snagu. Ostade majstorica sama i traži SAMO ono što je majstoru i obećano. Onako potiho i mirno, ali što je ona tiša, naručitelji sve goropadniji. Ne žele oni ni čuti. Pričaju okolo svašta, izvrću priču, negiraju i uvjeravaju sebe i druge da nisu oni to izrekli.
Srećom majstor je imao majstoricu. Imao je i bliske prijatelje pa je sve to rekao najbližima. A ti prijatelji su pravi, borit će se da majstorica dobije ono što je majstor zaradio i ono što su mu obećali jer otišao je u radnim cipelama. Dobit će prije ili kasnije kad netko progleda, A NARUČITELJI RADOVA VIŠE NIKADA NE BI SMJELI GRADITI NITI JEDNU KUĆU NIGDJE!!! Prijatelji će i dalje stavljati podsjetnik, ako nikako onda ovako na papiru da se majstor ne zaboravi NIKADA!
Oni drugi... Postoji nešto što se zove karma i svakome dođe prije ili kasnije. Ono što znam, ne bi im volio biti u koži i buditi se svako jutro (ako uopće mogu spavati) sa saznanjem da sam pogazio svoju riječ i zaprljao svoj obraz.
Majstoru u spomen,
Tvoj Kajba"
ili kako kaže moja susjeda pravnica, "a imaš li ti to na papiru?", ... ako nemaš ništa.