Mnogi kritiziraju film o Draženu, reagirao i Aco Petrović: 'Ne želim upasti u zamku kao te 1995.'

I dok u javnom prostoru uglavnom nailazimo na pohvale, uz tek pokoju kritiku, na društvenim mrežama može se naići na više negativnih pogleda na igrani film o Draženu Petroviću u čemu su najglasniji upravo, na tu temu emotivni, Šibenčani. Jer, za njih je legendarni košarkaš bio i ostat će "naš mali" i teško da bi i djelo nekog od hollywoodskih redatelja prošlo bez njihovih zamjerki, pa bi bilo čudno da ih nemaju kad je riječ o filmskom uratku domaće ekipe koja je zacijelo bila ograničena i skučenim budžetskim okvirima. I zato smo ovom prilikom porazgovarali sa Šibenčaninom kojeg se ovaj film itekako dotiče, a to je Draženov stariji brat Aco. A njega se na tim dvjema premijerama nije moglo vidjeti.

– Htio sam izbjeći crveni tepih i glamur pa sam film odgledao u Cinestaru u Kaptol centru, da se mogu bolje koncentrirati na sadržaj, ali i da izbjegnem kamere.

I kako je stariji Petrović doživio igrani film o svom legendarnom bratu, ali i o obitelji Petrović?

– Ne želim upasti u zamku kao 1995., kada sam u nekoliko emisija izrazio nezadovoljstvo idejom akademskog kipara Vaska Lipovca koji je radio spomenik Draženu koji i danas stoji u dvorištu Olimpijskog muzeja u Lausannei. Mi smo svi u tom trenutku htjeli neku realističnu statuu, da Dražen ima prepoznatljivo lice, a na kraju se pokazalo da je to kiparevo umjetničko djelo posve zaživjelo.

Dakle, 29 godina poslije, stariji Petrović ne želi biti kritičan kao tada?

– Ovaj film doživljavam kao umjetničko djelo. O Draženu su napravljeni mnogi dokumentarci, sve njegove najveće utakmice se znaju, trofeji također, a ovo je jedan sasvim drukčiji pogled koji nije toliko vezan za košarkaški teren. Ljudi se bune da nije prikazano ovo ili ono razdoblje, neka konkretna utakmica, no u 99 minuta filma nema prostora za dokumentirano predstavljanje svih uspjeha. Pa to ne bi stalo ni u film od četiri sata. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, tako je to s umjetnošću, no redatelj je htio prikazati Draženovu osobnu stranu.

I je li u tome uspio?

– Svi znamo da je Draženova životna priča završila tragično i zato se meni svidio način na koji je film završen bez prikazivanja trenutka nesreće. Početak je sjajan, a kraj vam izmami pokoju suzu i ja držim da je to dobro filmsko djelo. Jer, glavna nota filma bila je Draženova osobna priča ispričana i kroz njegovu najdulju vezu.

A kakav je Aco imao odnos prema toj vezi s Renatom?

– U toj fazi njegova života košarkaške odluke uvjetovale su i to kako će živjeti izvan terena. A Renata je na koncu došla do spoznaje da na takav način više ne može živjeti, da više ne može pratiti njegove košarkaške turbulencije. Mislim da je ona prikazana na kvalitetan način i da će, kada pogleda film, biti zadovoljna.

Kako je Zrinka Cvitešić skinula mamu Biserku?

– Od kompletne glumačke ekipe, Zrinka je najjače glumačko ime pa je bilo i logično da ona dobije i adekvatnu pozornost. A ona je tom ulogom prezentirala zašto je jedna od najboljih naših glumica.

FOTO Pogledajte kako danas izgleda bivša djevojka Dražena Petrovića! Njegova majka za nju je kazala da je monstrum

Čini se da je i Aco najzadovoljniji s malim Draženom kojeg glumi Tonko Stošić?

– Mali Dražen bio je osvježenje koje je i mene vratilo u te šibenske dane. Mali Tonko je bio apsolutan pogodak i kao glumački naturščik obavio je iznimno dobar posao.

A kakav je bio Domagoj Nižić u ulozi velikog Dražena, glumac koji je imao daleko najteži posao?

– S njim sam prije početka snimanja proveo dva sata u razgovoru vezanom za Draženove navike, mimiku, govor... Određene stvari je skinuo. Što se tiče košarke, svi smo svjesni da je Dražena teško skinuti. No za film nisu važne košarkaške vještine koje je glavni glumac prikazao, nego kako je prezentirao Draženovu emotivnu stranu. I zato prepuštam publici da procijeni koliko je Domagoj u tome uspio.

Nakon Draženova stradanja, Aco je imao dva susreta s fatalnom Klarom, Njemicom koja je tog kobnog dana bila za volanom tog crvenog Volkswagena.

– Oba susreta, vrlo kratka, dogodila su se na njezinu inicijativu. Prvi put 1993. kada smo doputovali u München na Eurobasket te smo kratko porazgovarali u jednom parku. Dvije godine poslije Klara je na Draženovu godišnjicu došla u Zagreb sa željom da se vidi s mamom. No znajući za mamino raspoloženje rekao sam joj da to nije dobra ideja. Još jednom sam je vidio, ali nije bilo komunikacije, kada smo mama i ja bili u Milanu radi McDonald's turnira na kojem se najboljem igraču dodjeljivao trofej s Draženovim imenom. Tada je u VIP loži bila i Klara, i to u društvu supruga nogometaša Olivera Bierhoffa.

U filmu se prikazuje zajednički prelazak poljsko-njemačke granice koji se u stvarnosti nikad nije dogodio jer se Dražen priključio Klari u zračnoj luci u Frankfurtu, prije polijetanja zrakoplova za Zagreb.

– Moramo znati da je to fikcija prislonjena na Draženovu priču, a ne biografski film. Baš kao i početak, čini mi se da je i završetak filma svima legao.