Eh, tko zna kako je modrom navijaču na putu do Maksimira gdje njegova omiljena momčad igra još jednu povijesnu europsku utakmicu? Što mu se sve mota po glavi? Da li je svjestan što ga tamo očekuje? Preskupi hot-dog, poljski WC gdje se na red dolazi samo preko veze ili ako ste naoružani strpljenjem koje do sada nije viđeno, prljava stolica, hladnoća i ono najgore i najbolnije, još jedan potencijalni poraz Dinama.
Malo provokacija sa Sjevera pa Manždo show
Ali tog prohladnog četvrtka nije bilo tako, dobro, barem na terenu.
Prljave stolice su i dalje tamo, a hot-dog i dalje drži cijenu, a i
onu dobro poznatu "kvalitetu". Međutim, na terenu mnoštvo
iznenađenja. Imalo se što za vidjeti, a i za čuti. Sjever je odlučio
malo isprovocirati maksimirske lože pa se u nekoliko navrata začulo
navijanje kakvo inače prati uglavnom utakmice reprezentacije. Nije
ovoga puta bilo kockica, ili kvadratića da me čitatelji koji paze na
te detalje ne prozivaju, ali bilo je povika "Za dom Spremni".
Potpuno nepotrebno pa više nećemo niti pisati o tome. Bilo je i
važnijih stvari. Jedna od njih je nova garnitura baklji, svjetlećih.
I zaista, kroz maksimirsko se sivilo zaista probilo malo svjetla i
topline iako je bilo svega desetak stupnjeva.
@linkbox@ Nije se tako činilo kada je priča Branka Ivankovića o napadačkoj igri doživjela udarac u vidu službenog popisa igrača za susret protiv NEC-a. U napadu samo Mario Mandžukić??? Pa što je sad to? Kako će se igrati napadački samo jednom špicom? Ali i to je moguće, vjerovali ili ne. Prvih dvadeset minuta modri su oduševljavali igrom kakva već dugo nije viđena. Trkački jaki, razigrani, a Mandžo naoštrenih zuba prijeti sa svih strana. Pokazao je kako poziv u reprezentaciju nije stigao zbog razloga koji nisu nogometni. Zabio ga je nakon četiri minute i najavio nešto veliko, iako protivnik to ipak nije bio, bez obzira na rezultate koji su dali naslutiti kako je ovdje ipak riječ o sastavu koji ima mjesta u Europi.
Carlos i Kelava ostali izgubljeni u prijevodu
Ali kakva bi to bila europska utakmica Dinama da ne posvjedočimo
onim čuvenim dječjim bolestima za kakve očigledno nema lijeka, niti u
Hrvatskoj, a niti u Brazilu. Toplina oko srca nestala je čim je
Carlos napravio neoprostivu pogrešku i loše reagirao na jednu
bezazlenu loptu koja je na kraju prevarila i jednako krivog Kelavu.
Niti tona, niti slike. To je bio slučaj u nesporazumu epskih
razmjera koji je nastao na relaciji Carlos-Kelava. Nema tu "Pusti
moja", ili nekih drugih znakova komunikacije. Carlos je obolio od
privremene amnezije i zaboravio brazilsku Sambu jer, onaj koji je
zna, taj će znati i uštopati loptu koju uz sendvič u ruci smiruju i
klinci na treninzima Dinamovih mlađih generacija. Naravno, na novom,
unaprijeđenom semaforu koji sada ima i vrijeme, i to digitalno,
stajalo je 1:1, a nije trebalo tako biti. Eto, tako je to kada igra
Dinamo.
Čudnovate izmjene u režiji Branka Ivankovića
Strah i nevjerica u redovima NEC-a u nastavku. U igru je ušao igrač
kojega se svi najviše boje - Boško Balaban. Zašto ga se boje? Nitko
ne zna, možda su samo za njega čuli, ipak je Bole igrač koji nosi
epitet najlošijeg igrača Aston Ville u povijesti, a za taj su klub
svi čuli. Odmah je Boško pokazao tko je gazda. Izveo je slobodnjak i
dodao loptu gostujućem vrataru. Valjda nije želio zabiti jer su mu
se svidjeli svi ti krasni komplimenti koje je dobio od nizozemskih
mu kolega. A nastavak je opet nudio puno toga, na žalost puno toga
lošega. Igra u kojoj se ne zna tko pije, a tko plaća. Lopte su se
gubile brže nego novac onih koji se svako kolo klade na Tottenham,
jer opet su ti dečki izgubili, od Udinesea u Udinama. Vrati se Luka,
što ti to treba, pa tamo vlada veći kaos nego u Dinamu, a niti
trenera nitko ne razumije.
A kako je tek hrabar naš Branko Ivanković. Profesor je iz igre izvadio Sammira kojemu i nije baš išlo, ali čemu onda uvesti Hrgovića? Pa kakva je ofenziva kod rezultata 1:1, a na pameti im je, barem prije početka bila samo pobjeda. Možda je Ivanković samo želio uzvratiti na provokacije Bad Blue Boysima. Oni nama "Za dom spremni", a mi njima Hrgovića pa neka negoduju. Ali opet se nije gubilo na napadačkoj igri. Stvarno je smiješan taj NEC, ali što uopće misliti o momčadi čiji trener izjavi kako su oni najslabija momčad skupine. Čovjek je možda realan, ali nekako se teško oteti dojmu kako bi njihovi navijači radije slušali obećanja koja iz šešira baca Ivanković. Bolje sutra i napadačka igra, ali vidi se pomak i to je pohvalno. Možda su zato navijači NEC-a na Jugu stajali tako mirno i djelovali tako dosadno jer, od njih se nije čulo niti glasa, a samo su najhrabriji odlučili promijeniti stajaću nogu ili se počešati po glavi. A možda to nisu niti bili navijači već ekskurzija iz Nizozemske koja je preuzela karte svih onih navijača koji su odustali od puta u Zagreb, a razloge zbog kojega je to tako ne treba niti spominjati.
Od dna do vrha u samo šest minuta
Ali možda su trebali doći i pridružiti se toj maloj skupini na Jugu
koja je iznenada poludjela. Pa što im je bilo? Naravno, Dinamo je
primio još jedan prepoznatljiv pogodak. Obrana se malo zaboravila pa
je mirno dopustila Janssenu da poentira za 2:1 i tako sve ono dobro
što je viđeno u napadu otjera u zaborav. I dok su na Jugu slavili,
svi ostali su u nevjerici gledali što se događa i vjerojatno se
pitali "Pa dobro, kada će više biti dosta ovakvih šokova?". I dok su
se na tribinama miješali osjećaji tuge, ljutnje, a možda i mržnje,
Boško Balaban si je nešto razmišljao i shvatio da im je prvi put
progledao kroz prste zbog lijepih komplimenata, ali i kako je stiglo
vrijeme da pokaže tim Nizozemcima. Zabio ga je Boško kao u najboljim
danima pa neka drugi dan pišu Nizozemci što god hoće, on zna da je
najbolji, rekli su mu to već.
I opet smo bili na početku. Odnosno, bilo je tako sve dok se i Vrdoljak nije zaželio malo prostora u Nizozemskim medijima. Samo četiri minute nakon Balabanova gola, Vrdoljak je pogodio za 3:2 i totalno ludilo na Maksimiru. I zaista su ljudi to željeli. Pozdravljen je taj pogodak kao da je postignut u finalu Lige prvaka, a ako to nije pokazatelj kako ljudi vole Dinamo usprkos svemu, onda ne znamo što je. Toliko su vrijedna ta tri boda, i toliko su ih svi priželjkivali da su oni jednostavno morali doći. I došli su, nakon velike drame i velike borbe, ali samo tako se i moglo do toga. To je bio jedini način, i modri su uspjeli. Nisu izgubili dobiveno, već su dobili izgubljeno. I to je nagrada svima. Igračima, Upravi, navijačima i svima onima koji ne dolaze na stadion, ali vole klub i grizu nokte ispred malih ekrana ili radio prijamnika.
Svjetlo na kraju tunela
I nema potrebe da Branko Ivanković na presicu dolazi pognute glave s
knedlom u grlu. Nije briljirao potezima, ali nije to sada ni bitno.
Biti će profesor opet nervozan jer ovo je i njemu nešto novo,
europska pobjeda u Maksimiru, a nisu gostovale Domžale. A svi oni
koji su 90 minuta pratili napore modrih napokon mogu otići kući ili
na pivu s čistim mislima, bez ružnih riječi, iako će ih uvijek biti.
Dinamo je pobijedio, a to je sada jedino važno. Neka se kasnije rade
analize, sada je vrijeme za veselje. Nije ga bilo puno pa je ovo i
više nego dobrodošlo. Možda je ovo neki novi početak? Nadajmo se da
je, jer optimizma nije bilo, ali nada je tinjala u svima.