Filip Dangubić (22) vratio se u matičnu Rijeku iz Slovenije. Tata Boban nije nikad ni odlazio. Već je godinama klupski liječnik, nekako se poklopilo da je to postao paralelno s dolaskom Matjaža Keka u klub. Ali neće zbog tate sin imati protekciju, kod Keka to ne postoji. Samo onaj tko se dokaže.
– Vratio sam se u Rijeku, u Sloveniji sam bio dvije i pol godine. Nisam požalio, ojačao sam. Igrao sam stalno i dobio na čvrstini. Ranije nisam bio spreman za prvi sastav, a ljudi koji su za to zaduženi znali su to bolje od mene. Tad si možda tužan ili ljutit, ali kad objektivnije gledaš, shvaćaš da je tako trebalo biti.
Filip je bio prvak s Rijekom.
– Da, s juniorima. Moja je generacija osvojila prvenstvo 2014. U toj generaciji bili su Klapan, Kokorović, Bagadur, Postonjski... Hajduk je ostao bod ili dva za nama, a imali su Balića, Vlašića, Malokua... Trener je bio Renato Pilipović – kaže Filip koji je igrao za Celje, Krku i Krško u kojem je zabio 13 golova i imao šest asistencija. – Bilo je interesa Maribora i Olimpije, ali ondje možda ne bih igrao. Slovenski? Da, naučio sam ga. Sigurno bih razumio trenera – kaže Filip kojem su uzori bili...
– Prvo Fernando Torres, a kasnije Suárez. Igrači Liverpoola za koji sam navijao od malih nogu.
A tata Boban naš je ugledni anesteziolog, pročelnik odjela u riječkom KBC-u.
– Kao liječnik u nogometu radim od 2006. kad sam krenuo u školi Rijeke. Paralelno radim i u HNS-u, jedan sam od liječnika mlade reprezentacije.
Igrao je nogomet, u generaciji s Danijelom Šarićem.
– Mi smo svi pokušavali, a Šarić je baš igrao nogomet. Odustao sam zbog škole, kad izaberete medicinu kao poziv, onda nema puno prostora za ostalo. Na kraju sam uspio spojiti medicinu i nogomet.
Po struci je specijalist anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja.
– Ljudi to zovu „šok-soba“, a mi jedinica intenzivnog liječenja jer se 24 sata na dan vodi skrb o najtežim pacijentima. Mene je privuklo spašavanje života.
To sve češće viđamo i na sportskim terenima.
– Ono najgore srećom nismo imali. Ali istina je da se u sportu gotovo svake godine dogodi bar jedan slučaj srčanog otkazivanja na terenu. Poslije, kad gledate snimku, vidite da se ljudi nisu najbolje snašli na terenu.
Dr. Dangubić je jednom prilikom spašavao život na plaži.
– Na plaži ispod stadiona Kantrida. Dečko se nije utapao, pozlilo mu je, bio je u kardijalnom arestu.
Sretao se s teškim ozljedama...
– Najgore je kad igrač dugo vuče ozljedu. Tešku ozljedu na terenu doživio je Jugović u Europskoj ligi. Šivao sam ga u svlačionici, bila je jako ružna rana jer je dobio kopačkom u glavu. Srećom, bio je pri svijesti. Zatim, kad god vidim Župarića da skoči visoko, znam da će završiti na podu, bio je već dva-tri puta u nokautu.
Posao u nogometu olakšava i jedan drag hobi...
– Veliki sam kolekcionar dresova. Kad smo lani bili na pripremama u Portugalu, s nama je bio i Šahtar, pa mi je Srna tada poklonio jedan. Poslao ga je poštom, putovao je tjednima.
Nije lako uskladiti klub i bolnicu.
– Sreća je da je blizu Rujevice i da su kolege jako korektni – kaže dr. Dangubić.