"Totalno nestvarno!“, brujalo je dvoranom Kineziološkog fakulteta dok su Marijo Možnik i mlađahni višebojac iz Velike Britanije Sam Oldham demonstrirali gimnastičke vježbe pred studentima. Kada Marijo danas pogleda što je sve postigao u tom duhu, kaže, uistinu se čini nestvarnim.
– Sa svojih 26 godina proživio sam što većina ljudi neće čitav život, ali nije mi dosta! – komentira Marijo za sportski tjednik Max!
– Jednostavno volim iskoristiti svaku priliku koju mi život pruži.
Marijo uistinu ima puno interesa, a kao dijete završio je i Glazbenu školu za violinu...
– Na gimnastiku su me upisali roditelji zato što sam odmalena bio nemirno dijete. No škola je bila na prvom mjestu i nitko nije očekivao neke vrhunske rezultate. Do neke osamnaeste uvijek sam bio na začelju selekcije. Uvijek je bilo nižih, lakših, koordiniranijih. Možda je to bilo i dobro jer nije bio toliki pritisak na meni – sažeo je Marijo, sa 183 cm i 80 kg ujedno najviši i najteži gimnastičar.
– U najosjetljivijim pubertetskim godinama imao sam dva ruska trenera, a kombinacija stare ruske škole i priprema u Rusiji nije bila ugodno iskustvo. Upisivao sam fakultet i zamalo prestao trenirati kad me moj prvi trener Željko Jambrović povukao nazad na treninge.
Magistrirao na ‘možniku’
U pravom trenutku mladim gimnastičarima, Mariju Možniku i Marku Brezu, pristupio je Tigran Gorički, prvi prvak Hrvatske u višeboju nakon osamostaljenja.
– Imao je svoju viziju i cilj kako napraviti rezultat. Marko Breza i ja zajedno smo trenirali i obojica upisala Kineziološki fakultet. Uspjeli smo uskladiti treninge i predavanja.
Uz Tigrana Marijo je višeboj zamijenio specijalizacijom za preču, a druga violina postala je prva:
– Tigran i danas kaže da je u Marku vidio potencijal, a ja sam bio u kategoriji “možda...”. I priča se okrenula – s veseljem se prisjetio.
Sve bolji sportski rezultati išli su ruku pod ruku s akademskim rezultatima:
– Prve tri godine na fakultetu su bile najteže. Kad sam vidio da nisam tako loš, mislio sam: “Uz malo više truda moglo bi to i bolje”. I isplatilo se – zadnje dvije godine dao je s prosjekom 5,0, a rektorova nagrada za biomehaničku analizu elementa “možnik” priznata mu je kao diplomski rad.
Magistrirao je na samom sebi...?
– Tako nekako. Bio je to novi element i nitko ga još nije radio. Mentor, prof. Željko Hraski i ja snimali smo kamerama i analizirali razliku između uspješnih i neuspješnih pokušaja izvođenja elementa – objasnio je.
– Zašto je meni bitno imati svoj element? Kad imaš ime, ništa ti ne mogu. Element se sve više vrti na prvenstvima, izvode ga najbolji svjetski gimnastičari: vidjeli smo ga u finalu zadnjih OI, na svjetskim prvenstvima. Suci te neće zakinuti jer zna se čija se imena poštuju.
To je posebno bitno jer je Hrvatska mala zemlja, a kako kaže Marijo, gimnastika je sport u koji ulažu najbogatiji i najmoćniji, globalne velesile: SAD, Njemačka, Rusija, Kina, Velika Britanija, Koreja, Japan...
A ponekad dobro dođe i za obranu od domaćih... Ne voli govoriti o tome kako je već sa 18, 19 godina prvi put sam osjetio politiku u sportu. Prisjetio se kako mu u Danskoj, na Svjetskom prvenstvu 2006. nisu htjeli dati pravo nastupa. A radilo se o privatnom sukobu trenera i Hrvatskog gimnastičkog saveza. Marijo je ispao kolateralna žrtva.
– Bio sam klinac i trener me pokušao iz toga maksimalno isključiti. Dan prije natjecanja ipak smo dobili dozvolu. Bio sam petnaesti i to je bio prvi nagovještaj da imam šanse u tom svijetu.
Sličan problem imao je prije Stuttgarta 2007...
– Do posljednjeg trenutka nismo znali hoćemo li uopće ići na SP i ubuduće nastaviti s treninzima. Prijavili smo novi element, a da bi se on upisao u pravilnik pod mojim prezimenom, morao sam ga izvesti na tom prvenstvu. Napravio sam element, ali poslije sam na vježbi pao. Situacija se barem kod nas smirila, promijenilo se vodstvo saveza i sad je to zdrav sistem... koliko to može biti. Morali smo probijati led, ali eto... To je iza nas.
Darijo je krenuo za mnom
“Možnik” je upisan 2009. godine kada je počeo novi olimpijski ciklus. Godinu prije sudjelovao je na Europskom prvenstvu u Lausanni gdje su Filip Ude i Robert Seligman osvojili srebro i broncu na konju s hvataljkama. Uz Marija tada ih je bodrio i njegov tri godine mlađi brat Darijo.
– Sve svoje pobjede posvećujem bratu i roditeljima. Oni su obojici posvetili puno vremena, truda, ljubavi, a nikad nisu očekivali rezultate, samo da nismo na cesti.
A onda se Marijo vratio na početak mog pitanja. Postao je tih i sjetan:
– Naravno da sve posvećujem bratu koji, na žalost, više nije s nama. To mi je motivacija za sve što radim...
Brat Darijo Možnik prije dvije godine, 22. studenoga 2011. preminuo je u snu. Imao je samo 22 godine.
– Počeo je trenirati dvije-tri godine nakon mene. Imao je vatreno krštenje, na prvom treningu slomio je ruku, ali vratio se u dvoranu. Ozljede su ga i spriječile da dosegne bolje rezultate. Morao je prekinuti s gimnastikom. Neko smo vrijeme i studirali zajedno. Počeo je i razmišljati da se vrati gimnastici. Jednom gimnastičar, uvijek gimnastičar...
Stanke između rečenica postajale su dulje, odgovori zamišljeniji i, pristojnosti radi, još samo: postaje li lakše s vremenom?
– Malo da... Prođeš razne faze... Kad ne možeš pojmiti da ga nema, do negiranja i onog najgorega, kada shvatiš da je tako kako je. S vremenom se naučiš nositi s time... s vremenom je možda lakše... lakše nego na početku... Nešto što ti obilježi život.
Tražio je riječi, nije bilo lako...
– Bio je drukčiji od mene. Sve nekako lagano, flegmatično.... Ja sam htio raditi sto stvari odjednom, a njemu je bilo samo bitno da trenira i studira. Volio je trenirati. Bio je jednostavan. Ja sam kompliciraniji i zahtjevniji. Sad mi je drago da se nije zamarao takvim stvarima.
Pa jedan duboki udah... Nije moglo dalje. Nije ni trebalo...
Marijo je imao vrlo neugodnu epizodu na Svjetskom kupu u Njemačkoj 2012. Tijekom treninga puknuo je anker sajle na preči.
– Ja sam najviši i najteži među vježbačima: ako nekome pukne, onda će to meni. Cijela se preča srušila dok sam radio saskok. Ozlijedio sam koljeno i gležanj, stradala su i leđa, ali ništa strašno, zna biti i gorih posljedica. No to mi je bio kao nekakav znak. Uvijek te čeka neka potencijalna opasnost, a ja si to ne mogu priuštiti. Kroz gimnastiku ne mogu osigurati egzistenciju i dopustiti si da prekinem karijeru kao što to mogu nogometaši. Ozbiljno sam se zabrinuo. Srećom, brzo sam se oporavio i napravio najbolji rezultat u karijeri - postao europski doprvak.
Iste godine na fakultetu je postao asistent na katedri sportske gimnastike.
– Nisam znao kako će to funkcionirati i koliko bi mi to vremena oduzimalo. Sve skupa sam gledao kroz sportsku priču: u najboljim sam godinama za gimnastičke rezultate. Sljedećih četiri do pet godina trebao bi uslijediti vrhunac karijere. Na kraju sam se ipak prijavio jer volim iskoristiti nove prilike. I danas sam sretan što sam tako odlučio. Uspio sam zadržati dva treninga dnevno, a uz to radim – nasmijao se asistent koji sad već vodi drugu generaciju studenata.
Na KIF-u je magistrirao i upisao postdiplomski studij, ali upisao je i diplomski studij na Visokoj školi za sportski menadžment Aspira u Splitu:
– Inače sam to htio studirati, ali se smjer u Zagrebu nije otvorio. Dobio sam poziv za natječaj za školarinu i tu mi se otvorila još jedna prilika... Čini se nevjerojatno, ali valjda sam dovoljno jako to želio pa se to i ostvarilo.
Ima toliko vrijednih, pametnih,korisnih i sposobnih ljudi o kojima treba pisati, a moram priznati da čujem prvi puta za ovoga čovjeka. Zato smo obasuti informacijama o pregroznim zvjezdicama i manekenkama i beskorisnim štetočinama, mačkima, tetkama... i tko zna čime što je izvan svake pameti.