Mršić: Da je Cibona bila odlučnija imala bi Darija Šarića

Dok smo prošle godine išli prema Palau Blaugrana, kako bi pogledali gostovanje Cibone u Barceloni, prošli smo kraj lacrosse terena gdje je 20-tak klinaca čekalo da im počne trening.

Iako košarka u Hrvatskoj puno bolje kotira od lacrossea, na ulazu u Draženov dom nikad nećete vidjeti 20-tak klinaca koji željno iščekuju trening u dresu Cibone.

- Ove godine juniori su praktički odradili jedan trening. Trčkarali su po Tuškancu i jednom bili u Draženovom domu, a inače ne treniraju - započeo je priču o omladinskom pogonu vukova prošlogodišnji trener juniora Veljko Mršić.

- Za kompletne mlađe uzraste godišnje treba dva milijuna kuna. To je otprilike godišnja plaća jednog američkog igrača. A prošle godine, ako se zbrajaju čak i vrijednosti termina u Draženovom domu, nije potrošeno više od 300 tisuća kuna - kaže Mršić koji je dobio pola mjesečne plaće u cijelog godini rada.

- Kako bilo koji klub može prosperirati ako ne razvija svoje igrače? Mene nitko nakon sezone nije pitao za izvještaj, za mišljenje o nekom igraču i može li koristiti seniorskoj momčadi, apsolutno nikakav interes - s gorčinom priča legenda kluba iako će uvijek priznati:

- Zahvalan sam i drago mi je što sam i to prošao. Uspjeli smo otići na završnicu državnog prvenstva, što nije uspjelo nikome dosad iz Ciboninih juniora.

Kada razgovor dođe do stacionara, prostora u kojem bi trebali živjeti i razvijati se Cibonini talenti koji nisu iz Zagreba, Mršić će se samo nasmijati.

- Mi smo bili prva generacija u stacionaru. Otišao sam iz kluba 1996. godine, a prošle godine kad sam se vratio sam shvatio da su ti prostori praktički isti kao kad sam otišao. Možda tu i tamo neki novi ormarić. Ništa nije obnovljeno, nadograđeno, uređeno...

Iz stacionara su izrasla vrijedna imena hrvatske košarke - Mulaomerović, Planinić, Andrić, Bagarić, Žorić, sam Mršić i brojni drugi.

Jedini 'stanovnik' stacionara danas je Marko Proleta, 16-godišnji Dubrovčanin, čiji se sugrađanin, Mario Hezonja odlučio umjesto u Cibonu otići također u Zagreb.

- Čini mi se da Zagreb i Cedevita rade bolji PR, kada je riječ o radu u mlađim selekcijama, pa zato izgleda da se u Ciboni ne razvijaju mladi igrači. Međutim, sigurno bolje stoje organizacijski i logistički.

Znači da su sustav i organizacija omladinske škole vukova na niskim granama?

- Dovoljno je da kažem da smo prošle godine bili na turniru u Dubrovniku,kada sam se sreo s Predragom Šarićem, ocem Darija Šarića, najvećeg talentahrvatske košarke. Tada mi je Predrag rekao da su oni htjeli dovesti Darija u Cibonu, ali šest mjeseci se nitko iz kluba nije javio u periodu odlučivanja. I naravno da su se odlučili za Zagreb, koji je bio odlučniji, s jasnom namjerom i planom Šarićeva dovođenja - objašnjava Mršić, koji je odlučio otići u SAD i stjecati trenerska znanja i iskustva na sveučilištima koja su ga pozvala.

U klubu sa sjetom pričaju o danima kada je team manager Darko Marjanović išao po školama, provjeravao izostanke, ocjene, a zatim s dečkima pregledavao domaće zadaće. Danas bi se moglo dogoditi da bude problem naći četiri kadeta koji će na utakmicama Eurolige brisati parket.

Prošle sezone je juniorski sastav 'sklepan' da bi postojao, a kada se zbroji, Cibona danas nema više od 30 igrača u mlađim selekcijama. I škole košarke Vučići sve teže nalaze zainteresirane jer su Cedevita i Zagreb postali 'bolje udavače', a u Ciboni danas kažu:

- Mi nemamo za platiti 40 tisuća eura, koliko traži mladi igrač kako bi iz Hercegovine došao u Zagreb.

Međutim, i Mršić se pita:

- To je iznos koji su dobivali poluigrači kako bi mjesec dana bili u Ciboni, a na parketu su pokazali ama baš ništa. Je li onda bolje utrošiti taj novac na talent ili za takve igrače?

Kada postoji vizija odgovor je jednostavan. Ali, kada se traži novac za žarulje u dvorani i 'golo' preživljavanje, onda je tema o mladim igračima i talentima znanstvena fantastika.