Listajući HNS-ov almanah s poglavljem "Kvalifikacije za SP 2002.", nikako se ne mogu preskočiti dvije stranice. Boško Balaban moj je junak, gledao sam ga na njegovu debiju, prijateljskoj utakmici protiv Slovačke, kada je Miroslav Blaževoć tražio Šukerova nasljednika. Zabio je, kao što je to učinio četiri puta Letoniji, jednom San Marinu. Bio je uistinu lokomotiva koja je vukla Jozićevu kompoziciju. Drugi je heroj Igor Tudor, splitski neboder, koji se mučio uoči posljednje predstave, kojem je stradao zglob, kojem je prije desetak dana slomljen nos. Bio je uistinu kolosalan. Briljantno je taj Juventusov nogometaš odigrao ove kvalifikacije, izrastao je u svjetsku klasu, baš u onakvu kakve smo imali tog brončanog ljeta u Francuskoj 1998.
No, ovo je priča o Alenu Bokšiću.
- Alen je svjetski napadač, pogledajte njegovu karijeru, moramo joj se diviti, ali reprezentaciji nije dao ono što je mogao - čuo sam tu rečenicu tisuću puta.
* U Kijevu spasio Blaževića
Alen Bokšić možda i nije dao sve ono najbolje u majici nacionalnog nogometnog ponosa, no taj će Makaranin imati mjesto u prvom redu nogometne "Kuće slavnih". Gdje bi drugdje i mogao biti čovjek koji nas je dvaput odveo na svjetski nogometni samit. Zbog figure i plave kose Bokšić je postao naš Neron, sada je naš heroj. Taj tridesetjednogodišnjak nosio je majice Hajduka, Cannesa, Olimpiquea, Lazija, Juventusa, Middlesbrougha, u klupskim je okvirima pokupio sve, penjao se na svjetske i europske nogometne vrhunce, no samo jedan klupski pogodak će ostati pozlaćen. Onaj u majici najdražeg kluba, sjajnim je pogotkom "rasparao" mrežu Crvene zvezde i u svibnju 1991. u Split donio posljednji pehar maršala Tita, namijenjen pobjedniku jugoslavenskog Kupa.
- Taj će pogodak ostati nešto posebno, zbog svega što se događalo, zbog svega što se tada zbivalo. Nismo ni trebali igrati tu utakmicu, no kad smo već istrčali, silna je želja bila pobijediti Crvenu zvezdu. Zabiti, to je bilo nešto sjajno.
U tih, sad već 14 godina karijere, toliko nas je puta dovodio do vrhunaca, divili smo se njegovoj snazi, njegovoj silini, njegovim prodorima i pogocima. I uvijek ga čekali da u "kockastoj" majici eksplodira. Prvi je "kockasti" korak Alen učinio 25. lipnja u toploj maksimirskoj noći, na prijateljskom sudaru protiv Ukrajine. U tih osam godina skupio je mršavih 35 nastupa, no njegov su život obilježile ozljede, nesreće, pehovi. Tek 75 minuta na engleskom Euru i četiri pogotka do te hladne večeri u Kijevu.
- Već su me smijenili prije te utakmice, sve je bilo spremno da na klupu sjedne Kuže. Kad sam se odlučio za Bokšića, oponenti su već trljali ruke. A moj me Bokšić spasi - prisjeća se tadašnji izbornik Hrvatske Miroslav Blažević.
* Francuska mu nije bila suđena
"Odapeo" je Alen jednu loptu s 25 metara, koja je jedva pronašla put, no bio je to put prema bronci.
- Uh, kako je bilo teško u Kijevu, u 5. minuti vodili su 1:0, u 8. minuti primamo još jedan pogodak, na sreću sudac ga poništi. Bili smo grogirani, izgubljeni, i kad sam vidio loptu u mreži pomislio sam - uspjet ćemo.
Broncu nije objesio oko vrata, koljeno ga nije "slušalo". Suze su navirale na lice izbornika Blaževića, Bokšić je teško disao:
- To je život, moraš naučiti živjeti s tim. Nadam se da ću ipak jednom vidjeti taj SP - govorio je prije početka tog nezaboravnog francuskog ljeta.
- Da sam imao Bokšića, bio bih svjetski prvak - znao je često govoriti Ćiro. Nije ga imao, na žalost. No, nastavio je Boka hodati "paklom", ozljede su ga pratile, prate ga i dan-danas. I novinari već "copraju", mole izbornike da Bokšić trenira sam, odvojen od svih uoči važnih i odlučujućih utakmica. Zabio je Boka i na onoj, nikad prežaljenoj maksimirskoj utakmici protiv Jugoslavije.
- Ne spominjite tu utakmicu, uvijek će ostati rana - rekao je tada Bokšić.
Nakon te boli vratio se u proljeće 2000. godine, poentirao na Prateru, gotovo do ljeta bio sjajan, naš najbolji nogometaš. A, onda je nekoliko mjeseci nakon toga ponudio "bombu".
- Nije isključeno da ću napustiti nogomet, previše se toga nakupilo, više ne mogu pronaći motiv - rekao je na početku Lazijevih priprema za sezonu 2000./2001.
* Na sreću, nije otišao zauvijek
No, nije se Boka zasitio lopte. Obiteljski su ga problemi do kraja iscrpili. Rastao se od supruge s kojom ima dva sinčića i jednu djevojčicu, kako voli reći, sve što ima na svijetu. No, pokušao je u Middlesbroughu.
- Bio je to pun pogodak, jedan od boljih poteza - dodaje Bokšić.
Krenuo je sjajno, zabio i Škotima u Zagrebu, no još je jednom sve puklo. Alen Bokšić i Miroslav Blažević, oduvijek je to bio odnos oca i sina. U trenucima kad je Ćiro odstupio, Boka se povukao u sebe. U jednom vakuumu od osam dana, kad je HNS-ov IO sudio Blaževiću, Alen je stao uz tatu. Nakon odlaska obznanio je svoju odluku:
- Napuštam hrvatsku nogometnu reprezentaciju, to je moja definitivna odluka. Previše se blata bacilo na našu generaciju, vrijeme je za druge.
Na sreću, nije otišao zauvijek. Dva boda u džepu, teška situacija, najave otkaza, no Vlatko Marković i Mirko Jozić nisu prestali vjerovati. Bili su strpljivi, trebali su Alena samo za dvije utakmice - za Škotsku i Belgiju.
- Ako budem spreman, pomoći ću - rekao je uoči utakmica Hrvatske sa San Marinom i Letonijom u lipnju.
Prije tri dana na stranicama Večernjaka želio je samo još jednu prilku, poželio odlazak u Japan i Južnu Koreju. Balaban je dobro razumio Prosinečkog, potom "skuhao" Kerckovena i servirao baš našem Neronu, da on stavi taj, svoj pečat.
- Mundial je sve što još želim. Bilo je tako teško, sad je na kraju tako slatko. Zaslužili smo to s ovom divnom publikom, odigrali sjajno prvo poluvrijeme. U drugom je činu bilo nervoze, no zaslužili smo ovo jer smo vjerovali - zaključio je Alen Bokšić, nogometaš koji je Hrvatsku dvaput odveo na Svjetsko prvenstvo.
Napisao Igor FLAK