Na 33. rođendan

Cro Cop je stisnut u kut. S jedne strane pljušte očekivanja hrvatskog puka “slomi ga, razvali, pobijedi za nas”, s druge udarci tvrdih momaka s viškom testoterona i manjkom (zasad) slave i novca, s treće zahtjevi UFC-ovih poslodavaca ”plaćamo te, daj nam spektakl”. Mirku je 10. rujna 33. rođendan. Točno prije godinu dana, 10. rujna 2006. u Saitama Areni stao je na tron. Najveći trenutak karijere, u jednoj večeri počistio je iz ringa Brazilca Silvu i Amerikanca Barnetta, uzeo Prideov pojas za Grand Prix.

Svaka velika karijera ima jednu takvu točku, vrhunac, nakon kojeg krivulja neumitno mijenja smjer. Prelazak u UFC Mirku nije legao, izgubio se u osmerokutu. Danas ulazi u Isusove godine i križ je sve teži. Na njegovu se licu čita da odbrojava sekunde do kraja runde, traži predah, odbrojava borbe do mirovine. Čim se borcu motaju misli o povlačenju, kraj je blizu. Mirkov sport ipak nije violinski koncert: maestro odsvira bez strasti, kritika ga pokopa, diže novog virtuoza. Nije ni nogomet, gdje isluženi as umirovljenje čeka na klupi B-ligaša.

Filipović s Amerikancima ima ugovor na još tri meča, ali kavez ne prašta. Nijedan ulazak nije “rutinski”, nijedna se borba ne može “odraditi”. Sa stavom “samo još ova”, rizik progresivno raste. Odluka je zato samo Mirkova. Nije ništa dužan ni UFC-u, ni hrvatskom sportu u kojem ga i tako mnogi ne žele i ne priznaju. Nagrižen ozljedama, energetski i motivacijski u padu, postaje crvena krpa za gladne pittbullove. Danas, na Mirkov 33. rođendan, sve ide u samo jednom smjeru. Zaokret bi uistinu morao biti ultimativan. Čini se, jedino kroz radikalnu terapiju u stilu Ante Kostelića. Povratak kao najveća životna kušnja, kroz najveću patnju.