utakmice nedjeljom

Na putu do zlata izbacili su favorita turnira, branitelja naslova i svjetskog prvaka

Na putu do zlata izbacili su favorita turnira, branitelja naslova i svjetskog prvaka
27.06.2022.
u 12:06
Prije točno 30 godina ispisali su jednu od najljepših bajki u povijesti nogometa. I ona je, baš kao čuvena Andersenova, nosila zrno tragedije u sebi
Pogledaj originalni članak

Možda je ona priča da su igrače skupljali po plažama kad su u zadnji čas saznali da ih Uefa zove da ipak nastupe na Europskom prvenstvu u Švedskoj umjesto izbačene raspale Jugoslavije jedan od većih nogometnih mitova, jer im je prvenstvo netom bilo završilo, jer su izvan njega tada imali samo sedam reprezentativaca i jer su ionako čekali prijateljsku utakmicu sa ZND-om.

No, to ne mijenja na stvari da je dansko zlato 1992. jedna od bajki koje su nogomet i učinile većim od igre. “And it continues...” Dogodilo se to na jučerašnji dan prije 30 godina, na stadionu Ullevi u Göteborgu. Danci su uzdignutih ruku stigli na kraj puta koji je počeo tako što je izbornik Richard Moller Nielsen prije ukrcaja na trajekt okupio igrače i rekao im: “Ništa, dečki... Idemo u Švedsku osvojiti EP.” Podsmijeh je blaga riječ za ono što su igrači pokušali skriti.

Filmska priča dobila je 2015. s pravom svoju igranu ekranizaciju, nakon što je tumor mozga odnio pisca najveće danske bajke nakon onih Andersenovih. Nielsen je cijeli život bio zapravo “underdog”. Dečko koji je odrastao na farmi u selu u kojem nisu ni čuli za nogometni teren kad je on rođen, postao je reprezentativac Danske, u vrijeme kad su igrači nosili hranu od kuće kad su išli na utakmice. Savez ga je kasnije teška srca prihvatio kao nasljednika Nijemca Pionteka.

Do posljednjeg trenutka nadali su se da će im se smilovati čelnici Bayera iz Uerdingena i pustiti Horsta Wohlersa kojeg su već predstavili kao izbornika. U rezervi su imali sedam imena. Nielsen je bio sedmi. Kad su ga izabrali, jedan od čelnika zdvojno je rekao: “Ah, Nielsen ili moja baka, ista stvar.”. Braća Laudrup zahvalila su mu se na pozivima čim su shvatila da ne misli da Danska može igrati napadački. Brian se ipak, za razliku od Michaela, predomislio. Bila mu je to najbolja odluka u životu.

Danska je i tada po renomeu bila daleko iznad Grčke koja je 2004. ipak ispisala najveću senzaciju EP-a u povijesti, jer je već 1984. bila na pragu finala kad ju je furija zaustavila na 11-erce. Prethodno je u skupini s 5:0 namlatila Jugoslaviju, za koju su igrali i Ivković, Zajec, Katanec, Gudelj,

Sušić i Boro Cvetković, a “briljantno” ju je vodio Toza Veselinović. Premda znatno slabija, Danska je te 1992. još imala dobru momčad, mladoga Schmeichela, tada već zvijezdu Manchester Uniteda, i mlađega Laudrupa, ali i par igrača koji su s loptom vodili tešku borbu. U finalu s Njemačkom srušeni su svi rekordi po broju vraćanja lopte vrataru u ruke, pa je Uefa po hitnom postupku poslije toga i promijenila pravilo.

Danska je u Švedskoj imala silno samopouzdanje, ugodnu dozu neopterećenosti i – najteži mogući put do finala. Za ulazak u polufinale morala je u posljednjoj utakmici u skupini pobijediti Francusku, favorita turnira. Zatim branitelja naslova Nizozemsku, a za zlato srušiti svjetskog prvaka Njemačku. I sve joj je to uspjelo, a na premijeri izbjegla je i poraz od Engleske. Ovo je samo dio igrača koje su Nielsenovi izabranici nadvisili na putu do velikog trijumfa: Lineker, Merson, Platt, Pearce, Blanc, Deschamps, Cantona, Papin, Rijkaard, Gullit, Van Basten, Koeman, Witschge, Illgner, Brehme, Hässler, Klinsmann, Effenberg, Sammer... Te su momčadi vodili Graham Taylor, Michel Platini, Rinus Michels i Berti Vogts.

Podcijenili su ih svi, uključujući i danske TV komentatore koji su poraz od domaćina u 2. kolu zaključili riječima: “Ovo je kraj za nas na EP-u...”. Francuzi su ih u tunelu molili da ne igraju grubo, jer ih “čekaju Nizozemci, a vi ionako idete kući”. Nakon što su u drami svih drama na 11-erce izbacili Oranje, legendarni Michels je na pitanje što je presudilo odgovorio: “Znate, u nogometu je važno i koliko se borite”. Večer uoči finala Effenberg je nazvao Laudrupa i nabacio mu: “Vidimo se, možeš računati na moj dres poslije”. Danac je kasnije ispričao: “Tražio sam Effija, ali ga nisam mogao naći. Jednostavno je pobjegao s terena”.

Nepisano je pravilo da svaka velika danska priča nosi i zrno tragedije u sebi. Najveći junak, Kim Vilfort, strijelac drugog gola, odlučujućeg u finalu, tijekom EP-a odlazio bi kući u Dansku vidjeti svoju malu kćer Line koja se borila s leukemijom. Bodrila ga je i molila da se vrati u Švedsku, igra i pobijedi. Vidjela je tatin gol, dočekala ga na povratku kući i nekoliko tjedana poslije zauvijek zaspala. Vilfort je danas ambasador zaklade za pomoć djeci oboljeloj od raka, redovit u molbama novinarima da kad pišu o 1992. ne veličaju njegovo herojstvo. “Bila je to moja dužnost. Kao oca, i kao reprezentativca Danske.”

>> Pogledajte i video: Razgovor s legendarnim Peterom Schmeichelom

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

KA
kajinx
05:37 28.06.2022.

Gospodin Miletić, dobar članak, ipak bi rađe čitao o hrvatskom nogometu ili sportu uopće, nego prevedene članke o nekome koji uopće nije važan.