Kakva je to predivna slika bila, jedna od onih koje istinskim sportskim zaljubljenicima izmami osmijeh na lice i natjera ga da mu tijelom prođu trnci. A upravo to dogodilo mi se kada sam proteklog vikenda gledao pobjedu Feyenoorda protiv Heraclesa 3:1 i potvrdu naslova prvaka, prvog nakon 18 godina.
Iako nemam neku pretjeranu poveznicu s tim klubom, osim što mi je bilo drago da se veliki Dirk Kuyt oprostio kao heroj, oči su mi zasuzile gledajući atmosferu na stadionu. Mlado i staro, muško i žensko, svi koji su u tom trenutku bili na stadionu veselili su se kao mala djeca. Suze radosnice, navijačka pjesma, grljenje poznatih i nepoznatih – sve to poslalo je predivnu sliku u svijet.
Slični prizori mogli su se vidjeti i u Maksimiru 1982. kada je slavna generacija nakon 24 godine posta osvojila prvenstvo Jugoslavije. Nisam se tada ni rodio, nažalost, to nisam doživio, ali baš sam nedavno sa starim još jednom pogledao dokumentarac o toj trofejnoj sezoni. Dok mi je objašnjavao detalje i s osmijehom na licu prepričavao zanimljivosti iz tog doba, pomislio sam da vjerojatno nikada neću nešto takvo doživjeti. Sigurno ne u skorije doba.
“To je bila ludnica u gradu, ali i na gostovanjima. Svugdje smo išli s Dinamom, obavezno si imao nešto plavo na sebi. Nakon utakmice i pobjede Dinama, znali smo i po sat vremena ostati na stadionu. A da ne govorim da se poslije odlazilo u kafiće u kojima bi do jutra bila samo jedna tema – Dinamo”, rekao mi je stari pa dodao:
“Utakmicu sa Željezničarom pamtit ću zauvijek. Dinamo ih je dugo lomio, a kad je Kranjčar u drugom dijelu zabio prvi gol, stadion se zatresao kao da je bačena atomska bomba. Nakon te utakmice već se znalo da je naslov blizu, Zvezdi je u posljednja tri kola ostala samo neka luda teorija”.
Upravo takve trenutke sada proživljavaju i navijači Rijeke. Njihova momčad dva kola prije kraja Dinamu je ostavila samo ludu teoriju, a već protiv Cibalije u nedjelju ima priliku osvojiti povijesni naslov prvaka. Kekovi ratnici ove sezone pružili su najbolji nogomet na hrvatskim travnjacima i sasvim zasluženo došli su pred vrata raja.
U gradu je ludnica, svi dišu kao jedan i Rujevica će biti ispunjena do posljednjeg mjesta. Da je kapacitet i pet puta veći, sve bi planulo u jednom danu. Zbog toga je iskusni Slovenac odlučio momčad povući u izolaciju, da ne podlegnu slavljeničkoj atmosferi prije nego se posao odradi do kraja, ali gradske priče nikako ne može zaustaviti.
Zapravo, ni ne želi, jer zna da će im navijači, na krilima euforije koja je zahvatila cijelu regiju, biti vjetar u leđa kad istrče na travnjak. Budući da nitko ne voli monotonost, da nečija dominacija stvara dosadu i zasićenje, za Rijeku će protiv vinkovačkog kluba navijati većina ljudi iz Hrvatske. Pa čak i navijači Dinama kojima je osvajanje naslova postalo toliko normalno da mu se više nisu ni veselili.
Došao je kraj Dinamove vladavine, ali to će samo rijetkima u ovim okolnostima neće (pre)teško pasti. Primjerice, modri su lani naslov proslavili protiv Lokomotive, a na stadionu je bilo svega 700 ljudi, od kojih je rijetko tko sat vremena nakon susreta to i spominjao. A Armadi i svim ostalim simpatizerima Rijeke slavlje će trajati danima. Ma nekima čak i mjesecima. A upravo to i jest, ili bi trebala biti bit nogometa.
On se igra zbog publike i zato nema ništa ljepše od toga kada on nekoga istinski razveseli i gane do suza. A to što ćemo ovoga vikenda biti uz Rijeku ne znači da više nismo navijači Dinama ili da smo “mrzitelji svega hrvatskog”, kako su neki znali imputirati, već samo da nas u ovom slučaju vode emocije prema sportu. Eventualni posrtaj Rijeke u samoj završnici bio bi poraz za cijelu našu ligu. Stoga, vrijeme je da se iz leda izvuče šampanjac koji se u Rijeci hladi od 1999. kada su im “ljudi u crnom” nepravedno oduzeli naslov.
Na zdravje, gospod Kek!
Bravo Rijeka, volim te Rijeko!