Tijekom izbora za najboljeg sportaša Srbije dogodilo se malo čudo. Vjerovali ili ne, premda je osvojio Wimbledon, najbolji tenisač današnjice Novak Đoković nije izabran za najboljeg sportaša u svojoj zemlji, već je to bio hrvač Davor Štefanek (29).
I oko toga kod naših susjeda nije bilo ni približno povika koliko je bilo kod nas kada je Ivica Kostelić sa svojim olimpijskim srebrom dobio prednost pred pobjednikom US Opena Marinom Čilićem. No, za to što nije izabran za sportaša godine u svojoj zemlji, kriv je i sam Đoković. Tako nam je barem kazao sam laureat Davor Štefanek, aktualni svjetski prvak grčkom-rimskim stilom do 66 kilograma.
Velikodušni Nole
– Sustav izbora koji postoji već 58 godina takav je da sportaša godine biraju bivši najbolji sportaši Srbije odnosno SFRJ, a Đoković je meni dao tri boda. Sebi jedan. Na koncu sam ja pobijedio ispred njega upravo za ta dva boda. Pobijediti tako popularnog i tako velikog sportaša u tom izboru za mene je bilo jednako vrijedno kao i sam naslov svjetskog prvaka.
Štefanek je pak pokazao svoju veličinu kada je kao gost zagrebačkog Grand Prixa posjetio klince u Hrvačkom klubu Lokomotiva u Crnatkovoj u koji ga je doveo Ico Mateković.
– Sve što imam stekao sam na hrvačkoj strunjači, pa tako cijenim i napore svih drugih koji se ovim teškim sportom bave.
Može li se u Srbiji živjeti od hrvanja?
– Ja se ne mogu žaliti jer iz više prihoda, kao što su nacionalni olimpijski odbor, državna stipendija i moj klub Proleter te nastupi u Bundesligi, ja skupim mjesečno oko 1500 eura, maksimalno 2000.
Nije li to u životu prosječnog europskog nogometaša, koji nikad neće biti prvak svijeta, tek džeparac za jedan izlazak?
– Jest, a i ovo je mnogo teži sport, a sam si na strunjači, nema te tko ispraviti kada pogriješiš. Držim da su sportovi s loptom u bivšoj SFRJ precijenjeni. Te države trebale bi više pozornosti posvetiti pojedinačnim sportovima jer su jeftiniji i, ako se ulaže, može se lakše do medalje.
Je li u spomenutim zemljama hrvanje slabije no što je bilo za vrijeme zajedničke države?
– Ne bih tako rekao jer u posljednjih 10 godina hrvači iz Srbije i Hrvatske osvojili su 16 medalja na prvenstvima. Mi devet, a vaši sedam medalja. Doduše, ovo je bilo prvo svjetsko zlato za nekog hrvača s ovih prostora nakon 33 godine i zlata Refika Memiševića osvojenog 1981. godine.
I Davor je Hrvat, barem podrijetlom, ako ne državljanstvom.
– Moj otac Damir Hrvat je i on ima hrvatsko državljanstvo, a majka Đenđika je Mađarica pa ja, osim srpskog, imam i mađarsko državljanstvo.
Zanimljiva je priča o tome gdje se otac rodio.
Tata se rodio u Bjelovaru
– Kako je moj djed imao puno rodbine u Hrvatskoj, tako su deda i baka te 1959. otišli u posjet rodbini u Bjelovaru. Neočekivano, bakini trudovi počeli su mjesec dana ranije pa se tata rodio u Bjelovaru.
Davor je svjetski prvak postao tek sa 29 godina.
– Imao sam tri europske medalje, jedno srebro i dvije bronce, ali nikad svjetsku, a godinu dana prije osvajanja svjetskog zlata htio sam se ostaviti hrvanja zbog nesuglasica s ljudima u Savezu. Srećom, majka mi je rekla da pokušam još godinu dana i ja sam je poslušao.
>> Đoković: Borna Ćorić me podsjeća na mene, pred njim je blistava budućnost
Nisu mi jasni vaši komentari. Zašto vama smeta što smo izabrali jednog vrhunskog sportistu za sportistu godine? Rvanje je u bivšoj Jugi donijelo najviše Svjetskih,Olimpijskih i Evropskih medalja od svih sportova ali vas neinteresuje Sport nego brojanje krvnih zrnaca. Davoru svaka čast jer je zaslužio nagradu posle 20 god, koliko se bavi rvanjem, a vi brojte i dalje krvna zrnca bolesnici.