Svake godine, negdje oko rođendana oca hrvatskog sporta Franje Bučara, dodjeljuje se istoimena državna nagrada za sport. Onima koji dobiju priznanje za životno djelo, osim povelje i zlatne medalje s likom Bučara, pripadne i nagrada od 50 tisuća kuna.
Ove godine ta počast pripala je prof. dr. Vladimiru Jankoviću, proslavljenom odbojkaškom treneru, Milki Babović, legendarnoj novinarki, te Mati Parlovu, nažalost postumno, ponajboljem hrvatskom sportašu svih vremena.
Pula još bez Matine statue
Ako se zna da je “zlatna ljevica” preminula još prije 10 godina, ne možemo si ne postaviti pitanje što se s ovom nagradom toliko dugo čekalo? Pita se to i njegova supruga Laura koja je, u pratnji sina Matka, preuzela nagradu.
– Šteta je što moj Mate osobno nije primio tu nagradu jer on nije bio samo veliki sportaš već i veliki čovjek. Ne govorim to zato što sam njegova supruga, no on je zbilja bio plemenita osoba.
U Puli se još uvijek čeka spomenik boksaču koji je osvojio sve trofeje u amaterskom i profesionalnom boksu.
– Nadamo se da će se i to dogoditi, no zato je dobio spomenik u našoj Fažani, gdje je dobio i svoju ulicu, blizu naše obiteljske kuće – objasnila je gospođa Parlov.
Legendarna novinarka Milka Babović bila je i uspješna sportašica. Štoviše, davne 1952. bila je prva laureatkinja izbora najbolje sportašice Sportskih novosti. Uostalom, u karijeri je srušila 27 rekorda, a 17 puta bila je prvakinja bivše SFRJ.
– Uživala sam u rekordima i pobjedama, ali nikad to nisam bilježila. Uvijek je tu bio netko tko bi to napravio za mene.
Sveučilišni profesor u mirovini Vladimir Janković još je vrlo priznati odbojkaški stručnjak. Naime, Braco je nedavno predavao za više od 100 trenera u odbojkaškoj velesili kao što je Srbija, zemlji koja ima najnovije svjetske prvakinje. I mnogi su mu rekli da tako dobro predavanje dugo nisu čuli.
Po 20 tisuća kuna dobilo je onih 12 dobitnika državne godišnje nagrade, što će nekima od laureata i te kako dobro doći. Za najboljeg nogometaša SP-a Luku Modrića (u ime kojeg je nagradu preuzeo otac Stipe), pa i za izbornika Zlatka Dalića, bit će to lijep džeparac, no za sportaše poput Tina Srbića (gimnastika) ili pak paraolimpijce Dina Sinovčića i Petru Dešu, bit će to lijep poticaj za sva njihova trenažna i natjecateljska nastojanja. A upravo je slijepa kuglačica Petra, uz nogometnog izbornika Dalića, dobitnica i najvećeg aplauza nazočnih u prostorijama Sabora RH.
Godišnje nagrade još su dobili hrvatska nogometna reprezentacija, vaterpolska legenda Ivo Trumbić, doajen sportskog novinarstva Neven Bertičević, košarkaški djelatnik Josip Bilić, umirovljeni košarkaški trener Boško Pepsi Božić, borilačka legenda Vjekoslav Šafranić te donedavna zvijezda svjetskog vaterpola Miho Bošković.
Premda mu je 69 na leđima, od svih laureata, jedino je mlađahni Tin Srbić (22) izgledao spremnije od Šafranića koji trenira svakodnevno i u stanju je, na kosoj klupi, izvesti 150 trbušnjaka u komadu.
Miho ne žali za danima slave
Fascinira i ono što, nakon karijere, radi Miho Bošković, čovjek koji je dvaput bio najbolji vaterpolist godine u Europi, a triput je bio član najbolje sedmorke na svjetskim prvenstvima. Naime, Miho je profesor glazbe, svira klavir i gitaru, a u dubrovačkoj glazbenoj srednjoj školi predaje teoretske glazbene predmete.
– Kao igrač gurao sam na dvije fronte i to je nešto što bih preporučio svakome, no to je jako teško. Srećom, meni je uspjeh na jednom polju bio utjeha za mogući neuspjeh na drugom.
Kazao nam je ovaj vaterpolski velemajstor, koji se umirovio prije dvije godine, da mu vrhunski sport nimalo ne nedostaje.
– Ja sam ili 100 posto unutra ili 100 posto izvan nečega. Doduše, nogomet sam ljetos gledao i urlao, a u finale Davisova kupa uključio sam se kod Čilićevih 2-0 u setovima i 2:2 u trećem. Teško mi se vraćati u te stresne situacije, posebice kada mi je stalo.