Ako je među splitskim pukom i postojala nedoumica tko je najveći hajdukovac svih vremena, tko je to između “svetog trojstva” koje čine Bernard Vukas, Frane Matošić i Vladimir Beara, oko toga tko je najveći kapetan i najbolji strijelac “Majstora s mora” dvojbi očito nema.
A upravo njemu – legendarnom Matošiću, rekorderu po broju utakmica (739) i broju pogodaka (729) – bila je posvećena jučerašnja svečanost u klupskim prostorijama u povodu 108. rođendana “bilih”. Baš kao i Slavku Luštici, trećem hajdukovcu po broju odigranih utakmica (634) i treneru koji je 1971. donio 16 godina čekani naslov prvaka bivše države. I kojeg se slavilo baš kao i Ivaniševićev Wimbledon ili olimpijsko zlato Đurđice Bjedov.
Brojnim gostima, u Hajdukovoj kinodvorani, predstavljena je biografija “Frane Matošić – najveći kapetan”, djelo tiskano u samo 1000 primjeraka za koje je netko jučer rekao da je najsveobuhvatniji životopis nekog hrvatskog sportaša ikad objavljen.
“Bokuni” mesa za stimulaciju
O igraču zbog kakvih se, u vrijeme bez televizije i interneta, dolazilo na utakmice govorili su mnogi, pa tako i njegov unuk Frane Spajin, a Matošićev praunuk Duje (u dresu s brojem 729) bio je pak taj koji je kapetanima svih Hajdukovih kategorija dijelio knjige. Publicist Jurica Gizdić u svom je govoru čak triput kazao da je Frane Matošić “najveći od najvećih”, što je kolega Mijo Grabovac potkrijepio anegdotama:
– Frane je umro 29. listopada 2007., točno 57 godina nakon povijesne pobjede nad Zvezdom za naslov prvaka u sezoni u kojoj Hajduk nije izgubio ni jednu utakmicu. Kod 1:1 Frane je ‘nokautirao’ zvezdaša Stankovića, ali nije isključen jer je uživao autoritet i kod sudaca. No, zato je nakon te utakmice isključen iz Komunističke partije Jugoslavije, u koju je vraćen Titovim dekretom. Inače, njegov prvi klub zvao se Strijelac, a jedan od osnivača bio je upravo on, i to kao 11-godišnjak zajedno s vršnjacima.
>> Pogledajte kako je nastala "hajdučka" milenijska fotografija
Matošić je fascinirao mnoštvo u vrijeme kada su se za velike pobjede, kao stimulacija, dobivali “bokuni” mesa i kada se u Skoplje i nazad “feratom” putovalo četiri dana.
– Ratne 1942. na 1943. Matošić je proveo u Bologni. Činio je to samo da mu obitelj ostave na miru jer im je fašistička talijanska vlast prijetila logorom.
Sve to u ovoj knjizi uobličio je u vrlo zanimljivu priču autor Boris Vrdoljak Mandeta, kineziolog i bivši vaterpolist koji je napisao “libar” za svakog tko Hajduk ljubi.
U ime svih naraštaja hajdukovaca obratio se Marino Lemešić koji je napomenuo kako od slavnog naraštaja iz 1971. na ovom svijetu više nema vratara Vukčevića, Hlevnjaka, Holcera, Vardića i Jovanića, ali već punih 26 godina nema njihova trenera Slavka Luštice Žige.
Splitski velikani
– Zvali su ga tako jer bi simpatično planuo kao žigica, ali bi se i brzo ugasio – prisjetio se Lemešić.
Žiga je jučer dobio svoju počasnu vitrinu, a to dovoljno govori o njegovoj veličini jer to u ovom klubu imaju još samo Vukas i Matošić. A tome je tako i zato što je sa Žigom igrao najljepši nogomet. Tako barem govore splitski umirovljenici, koji u parku igraju šah ili boćaju, koji dulje pamte i Hajduk prate po 40-50 godina.
>> Pogledajte tko su najplaćeniji nogometaši na svijetu
Zanimljiva priča. A članstvo u partiji je danas potrebnije nego nekada. On je bio izbačen zbog grubosti na utakmici, ne baš spojivo s partijskim životom, ali ipak. Danas kradite, prepisujte, uništavajte tvrtke. Status u partiji je zagarantiran.