Nakon Draženova i Ćosićeva doma, još je jedna sportska dvorana u Hrvatskoj nazvana po pamtljivoj osobi iz svijeta košarke. Na njegov 67. rođendan, u čast preminulom Bošku Božiću Pepsiju, sportska dvorana u Trnskom od sada nosi njegovo ime što i piše na spomen ploči pri ulasku u klupske prostorije uglaslog KK Zagreba.
U to ime u toj je dvorani održana svečanost s prigodnim dokumentarnim filmom i pričanjem pepsijevskih anegdota a začinjena je veteranskom utakmicom košarkaša kojima je, u Zagrebovu dresu, Božić bio trener. S jedne strane, u sastavu "Starih" bili su Gnjidić, Đuro Simon, Meheš, Lukačić, Ozmec, Mlinar, Vidović i Vučković, dok su za "Mlade" zaigrali Sesar, Stojić, Krunić, Zadravec, Miljković i Mudri. Unatoč tome što se igralo u maksimalno niskoj brzini zbog viška kilograma i tjelesne nespremnosti, Sesar i Krunić pokazali su da su i dalje vrsni bekovi-šuteri kakvih, nažalost, u današnjoj hrvatskoj klupskoj košarci nema.
Da je Pepsi bio osoba koja voli ljude i okuplja ih oko sebe vidjelo se i sinoć po brojnim bivšim zagrebašima poput Repeše, Sesara, Stojića, Krunića, Alanovića, Đure Simona, Milačića, Miljkovića, Petranovića, Mindoljevića, Božanića... a bili su tu, u ime HKS-a, i izbornik Mršić i glavni tajnik Vranković. No, jednom bivšem Pepsijevu igraču treba posebno skinuti kapu, a to je inicijator ovog okupljanja Boris Gnjidić. Boro je bio vezni igrač koji je u sve uveo i Košarkaški savez Zagreba, ali i vlasnike kafića Mrav i Klesarstva Kučko koji su svemu dali svoj doprinos. On je animirao i bivše igrače, direktora Božanića, tetu Vlastu i mnoge druge kojima je godilo ovo druženje.
A ono se pretvorilo u prepričavanje anegdota vezanih uz način rada i gard ovogo osebujnog trenera, a njih je bezbroj. Jednu nam je ispričao Pepsijev bivši igrač Marin Mindoljević:
- Kada sam se vratio sa studija iz SAD-a i potpisao za Zagreb, Pepsi je shvatio da jako dobro govorim engleski pa sam na putovanjima stalno morao biti uz njega, a morao sam i s njim u šoping.
I dok je Minda u KK Zagreb stigao iz Amerike, Damir Milačić je u Trnsko došao iz Podsuseda.
- Za prelazak u KK Zagreb Pepsi je od mog Jedinstva isposlovao ispisnicu na način na koji je to Pepsi radio. Obećao je mom matičnom klubu dresove koje je i dobio, ali za pet godina, a ja sam već sa 19 godina postao kapetan.
I Milačić ima bezbroj zgoda vezanih uz Pepsija, a ispričao je ovu:
- Gostovali smo u Antibesu i ja sam pred polazak u dvoranu zamolio Pepsija da me pusti načas do hotelske recepcije jer sam nešto zaboravio uzeti. On me pustio uz opasku "neka ide netko s tobom jer ako ideš sam, a ti imaš balkansku facu, pomislit će da ih pljačkaš".
U formativnim godinama kluba, Pepsi je bio alfa i omega, pa je tako on odredio da će klupski liječnik, premda tada tek student medicine, biti Miroslav Smerdelj. Njih dvojica prijateljevali su 42 godine pa se dr. Smerdelj jako dobro sjeća Pepsijeve majke Marije, glavne logističarke mladog kluba, koja je sina i njegove igrače dočekivala sa kolačima.
- Imao je Pepsi psa Astora koji je bio dresiran da nikoga ne pušta iz prostorije ispred koje bi ga postavio Pepsi. I kad je neki košarkaš ušao k Pepsiju ne bi izašao sve dok se ne bi uvjerio da mora potpisati za Pepsijev klub - ispričao je dr. Smerdelj.
U kraćem dokumentarcu kolege Stanka Ružića, o Pepsiju pričaju i Josip Sesar, Boris Gnjidić, izbornik Veljko Mršić, Gordan Zadravec, novinar Tvrtko Puljić ali i njegov davnašnji pomoćnik Dimitris Itoudis, danas trener aktualnog prvaka Europe moskovskog CSKA.
- Premda sam ja bio strani student, Pepsi je valjda nešto u meni vidio pa mi je dao prostora da radim. Štoviše, dao mi je da radim individualno s igračima kao što su Sobin i Poljak, koji su sa Splitom bili prvaci Europe, što je utjecalo na porast mog samopuzdanja.
U svojim visprenim nastupima znao je Pepsi svoje igrače "ubiti u pojam" a jednog takvog detalja prisjetio se Boris Gnjidić:
- Uoči Olimpijskih igara u Seulu, Pepsi je kao pomoćnik Dude Ivkovića sudjelovao u pripremama tadašnje reprezentacije koju su činili Dražen, Stojko, Kukoč, Rađa, Divac... Kada je reprezentacija otputovala u Južnu Koreju, a on se vratio u klub nama igračima je kazao da je on tamo radio s mercedesima, a sada mora trenirati nas fićeke. Mi doista i nismo postali mercedesi, ali smo uz njega stasali u solidne volkswagene. Pronalazio nas je u malim klubovima, od Podsuseda do Dubrave i od nas radio igrače. Osim toga, mi smo svi kod Pepsija pohađali školu za život.
A Boško Božić je kao čovjek bio toliko životan da u sjećanj svih ljudi s kojima je radio nikad neće biti zaboravljen. I šteta bi bila ako iz svega ovoga ne nastane i knjiga jer dovoljno je da svaki od njegovih igrača i suradnika ispriča samo jednu anegdotu, to je već materijal za vrlo zabavno štivo.