Slobodanka Čolović (55) pune 33 godine drži hrvatske rekorde na 800 i 1500 metara. Rekord na 800 metara istrčala je na mitingu u Beogradu, a onaj na 1500 metara u Celju. Kada smo je nazvali, ugodno se iznenadila.
– Zar se mene još uvijek netko sjeća? – rekla je na početku intervjua atletičarka koje jako dugo nije bilo u našim medijima.
Pa gdje ste trenutačno, što radite?
– U Grčkoj. Tu sam od 1992. godine kada je suprug Milan Maričić, u to vrijeme nogometaš, potpisao za Panachaiki. Kada je prestao s igračkom karijerom, trenirao je mlađe dobne skupine. I tako smo iz godine u godinu ostajali u Grčkoj. Posljednjih deset godina živimo na otoku Krfu– rekla je Boba Čolović Maričić.
Ne možete bez atletike?
– Svaki dan otrčim desetak kilometara. To je samo deset manje nego kada sam bila u punom treningu – rekla je Boba.
Ostajete u Grčkoj?
– Evo, prvo ću s vama podijeliti informaciju – vraćam se u rodni Osijek! Ovoga puta za stalno. Dolazila sam često u Osijek svih ovih godina, ali sada sam odlučila zauvijek ostati – kaže Boba.
Svi me grle, ja plačem
Kako je počela vaša atletska priča?
– Prvi susret s atletikom dogodio mi se 1972. godine kada sam se u sobi igrala s lutkicama. U jednom trenutku pozvao me tata Nedjeljko i rekao: “Bobo, dođi vidjeti na televizoru kako trči Vera Nikolić.” Nevoljko sam ostavila lutke i pogledala utrku. Od tog trenutka Vera Nikolić postala je moj uzor. Nakon odgledane utrke tata mi je rekao: “Kćeri, jednog dana ti ćeš biti kao ona.” Potom sam pobijedila na jednoj školskoj utrci. Nakon utrke pozvao me da počnem ozbiljno trenirati atletiku Željko Leskovac, moj prvi trener. No s njim sam trenirala tek jednu godinu, a onda me pod svoje uzeo Miljenko Rak, u to vrijeme mlad trener, gladan uspjeha. I tako sam s Miljenkom ostala sve do kraja karijere.
Surađivali ste i s Leom Langom, trenerom Vere Nikolić?
– Da, zajedno s Miljenkom vodio je brigu o meni. On je bio nešto poput današnjih atletskih menadžera.
Je li nagovarao da dođete u Dinamo?
– Naravno, ali iz Osijeka nisam nikamo htjela ići. Možda sam u to vrijeme bila jedina kvalitetna atletičarka koja je cijelu karijeru provela u jednom klubu, Slavoniji. A ponuda je bilo. I to jako puno. Zvali su me svi najjači jugoslavenski klubovi u to vrijeme, ali i nekoliko inozemnih. I moram reći... Imala sam ponude na stolu kojih se u to vrijeme ne bi posramili ni malo jači nogometaši – kaže Slobodanka čija je karijera išla vrtoglavom brzinom.
Bila je juniorska i seniorska prvakinja Balkana, na Europskom juniorskom prvenstvu četvrta. Na Mediteranskim igrama 1983. godine bila je druga, a četiri godine poslije prva na 800 metara.
– U to vrijeme trenirala sam često s Joškom Vlašićem. On je bio sjajan desetobojac. Na Mediteranskim igrama u Casablanci bio je prvi, ja druga. Pa svi znate da je zbog tog zlata dao kćeri ime Blanka. Zbog njega sam pratila cijelu Blankinu karijeru.
Vrhunac karijere bile su 1986., 1987. i 1988. godina?
– Nakon osvojene bronce na dvoranskom EP-u u Madridu 1986., godinu dana poslije istrčala sam dva hrvatska rekorda. Bila sam zlatna na Univerzijadi u Zagrebu. S velikim nestrpljenjem očekivala sam nastup na Igrama u Seulu 1988. godine.
I jesu li se ispunila sva vaša očekivanja?
– Seul je moja bolna tema. To će mi ostati najveće razočaranje u životu. Bila sam spremna za velike stvari, bila sam spremna za postolje. Konkurencija na 800 metara bila je jaka. U to vrijeme srednjim prugama dominirale su atletičarke istočne Europe. I krenula je utrka, a ja izaberem posve pogrešnu taktiku i na kraju završim četvrta. Ne moram vam reći što sportašu znači četvrto mjesto. To je najgore mjesto. I dođem u olimpijsko selo i svi mi počnu čestitati, grliti me, kao četvrto mjesto je velik uspjeh. A meni samo suze na oči idu. I dok se drugi vesele, ja plačem.
Cimerica s Biljanom Petrović
A kako je bilo na samim Igrama?
– Neponovljivo! Bila sam cimerica s Biljanom Petrović, visašicom, s kojom se i danas čujem. Živi na Novom Zelandu.
Krajem 1980-ih Slobodanka i Milan Maričić bili su poznati sportski par u Osijeku, ali i u bivšoj SFRJ. Milan je bio stoper, pet godina kapetan Osijeka. Igrao je s Kasalom, Žitnjakom, Šukerom, Pakasinom, Karačićem, Džekom, jednu sezonu i s Grnjom! Kada je počeo rat, odigrao je sezonu u beogradskom Radu, a onda otišao u Grčku.
– Mnogi me pitaju zašto sam završila karijeru u 26. godini. Odgovor je što sam otišla sa suprugom u Grčku i tamo više nisam imala vrhunske uvjete za trening. Ostala sam bez trenera Raka i jednostavno odlučila – gotovo je.
Je li se u ono vrijeme moglo nešto zaraditi u atletici?
– Moglo se za solidan život. Nije bilo tako puno sponzora. U to vrijeme nije bilo Zlatne ili Dijamante lige. Bili su mitinzi, ali ne s tako bogatim novčanim fondom ili bogatim startninama. Vrhunski sportaši nisu smjeli imati privatne sponzore kao što je to slučaj danas. Nismo smjeli snimati reklame, morali smo nositi isključivo opremu s kojom je tadašnji Jugoslavenski atletski savez potpisao ugovor. U to vrijeme sam kao vrhunska sportašica primala 130.000 dinara. Ne znam koliko to danas vrijedi, a u ono vrijeme vrijedilo je puno. Znala sam na nekim mitinzima zaraditi do tisuću dolara. Da sam imala neku medalju s velikog atletskog natjecanja, zarade po mitingu bile bi puno veće. Znam da su osvajači svjetskih i olimpijskih medalja u to vrijeme znali dobivati i do 10.000 dolara po startu.
Pratite li hrvatsku atletiku?
– Pratim, ali ne detaljno. Mislila sam da će se pojaviti neka atletičarka koja će trčati brže od mene. S oduševljenjem sam pratila nastupe Blanke, Sandre, Sare. Danas sam velika navijačica Donne Vekić, svoje sugrađanke.
Zanimljivo, odjednom bi se svi takvi vratili u Hrvatsku.